Melita Rundek
Udarim glavom
u dan,
uvijek,
raskrvarim se sva,
polomim
i jedva preživim
novine,
nesreće,
ubojstva,
poskupljenja,
besmisao
i one koji
mrze pješake
i ne staju
na pješačkim
prijelazima.
Udarim glavom
u dan
i završim u
traumatološkoj.
Pitaju što je.
Ja kažem,
pa, eto, udarih
glavom u dan.
Pošalju me na
rentgen i ce-te
i kažu: Znamo,
to užasno boli.
Vi ste već tisućita
danas.
Na slikama,
kaže doktor,
vide se povrede,
ali operacija,
longeta i gips
ne bi pomogli.
Daju mi samo
analgetike,
savjetuju
mirovanje
i pošalju kući.
Mene i onih tisuću.
Razumijem ih.
Nije im lako
s tolikim povredama.
Udarim glavom
u dan.
Uvijek.
Stvarno sam sklona
nezgodama
i imam već ozbiljne
ožiljke,
eto, i na rentgenu
se vidi.
Što mogu?
Medicina je nemoćna.
Trpim i idem dalje.
Noću odlučim da
ću biti spretnija
i sretnija
i sve se čini
bolje u mraku,
ali onda svane,
svane, svane.
Ja ustanem
i udarim glavom
u dan.