Mirjana Barać
Neću umrijet, prijeć ću preko vode,
Kad i mjesec što usamljen vrluda.
Na toj cesti svetosti i bluda,
Neke duše cijelog vijeka hode
.
Kad ne bude žara ni damara,
Ne budite usnule mi jave.
Nek’ se spuste one noći plave,
Nek’ mi trava kraj bedara spava.
Kad se zadnje magle spuste,
Kad se zadnje tuge zbroje,
Vjetri mrzli pjesmu kad zauste,
I sve prođe, a bilo je moje…
Sa obzora kada padne zora,
U taj časak poć’ ću do slobode.
I nek’ bude to što biti mora,
Neću umrijet, prijeć ću preko vode.
foto: Sonja Breljak