Ivica Smolec
Izašao sam na ulicu
noseći vrećicu s kruhom i mlijekom
u ruci
i topli pozdrav trgovkinje
na licu
mali dlan
otvoren
hvatao je kišu
velike su oči
ispod mokre kose
jaucima ušutkavale uličnu rasvjetu
hej zašto plačeš kako se zoveš
pitao sam mokro prljavo lišce
iskrivljeno od jada
ako je išta odgovorila
ja ju nisam čuo
toliko su glasni bili jauci
iz tih velikih crnih očiju
dao sam joj vrećicu
s mlijekom i kruhom
velikim bijelim kruhom
vrućim svježim mekanim
s krckavom korom
i litru mlijeka
i onaj topli pozdrav trgovkinje
skinuo sam s lica
i njega sam joj dao
vratio sam se u trgovinu
nisu više imali kruha
onaj je bio zadnji
mala je prosjakinja nestala
kući sam se vraćao slijep i gluh
kroz tu hladnu mokru listopadsku večer
devedeset prve ili druge
toliko su glasno u glavi mi zvonili jauci
njenih velikih crnih očiju
nadglasavali su uličnu rasvjetu
i vjerojatno
topovsku paljbu tamo od kupe
21. kolovoz 2008.