Ivica Smolec
Ne plači mi, zlato, samo munja sijeva,
ma, začas će proći i taj pljusak kiše.
Slatko mi snivaj dok ti mama pjeva
i ničeg se ne boj, ne dršći mi više!
A kad se probudiš, sunce će se smijat’,
pred skloništem pjesmu započet će ptice
i novo će gnijezdo, tu, na brezi, svijat’.
Daj da mama vidi nasmiješeno lice!
Ne boj mi se, srce, to običan je grom,
ma, nikada više neće biti rata!
Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom
gdje bio je prije, čim vrati se tata.
Ako nam se, ipak, naš tata ne vrati,
dvostruku ću ljubav svom anđelu dati!
17. siječnja 2010.
Prijatelju, grije mi srce tvoj komentar ovog soneta!
Dragi mi kolega po peru Ivice, koliko si samo u ovaj svoj, elegijske intonacije sont, unio ljubavi, brige i topline! Naprosto zadivljuješ, koliko neposrednom izričajnošću, toliko i majstorskim umijećem sonetopisca. Svaka čast, istinski pjesnički ljepoduše!
Hvala! Kad je počeo rat, moj sin je imao nepunih devet godina. Prvih šest mjeseci ja sam noću s još jednim sudrugom iz Narodne zaštite patrolirao oko dvije četverokatnice u kojima smo živjeli, najprije s na brzinu pronađenim lovačim puškama, jednom napola neispravnom. Kasnije smo dobili dobro vojničko oružje. Ta straža mijenjala se svaka dva sata. Petsto metara od nas bila je kasarna Pleso (pored zagrebačkog aerodroma)puna vojske JNA i često je odatle odjekivala pucnjava, prelijetale su nas granate i rafali s ponekim svjetlećim metkom. Često bi se začule se sirene i žena je bježala sa sinčićem u sklonište. Taj… Read more »
Super!