RUMENKA

piše: Marija Kukić
U prošlom stoljeću u Pleternici, mjestu blizu moga rodnoga sela, održavali su se svake srijede  stočni sajmovi. Dolazili su tu ljudi iz okolnih mjesta i šire. Vodili na lancu ili štriku stoku, u drvenim kolima vozili odrasle svinje i praščiće, perad nosili u korpama pješačeći ili vozeći se biciklom. Milina je bila gledati to šarenilo ljudi i njihovog hodajućeg blaga.

Posebice je bilo živahno svake prve srijede u mjesecu kada se održavao mjesečni vašar. A svako godišnje doba imalo je i svoj godišnji sajam. Tada se imalo što vidjeti! I kupiti!

Ljudi iz udaljenih mjesta kretali su od kuće dan ranije, prespavali negdje usput, a potom prije svanuća nastavili dalje. Trebalo je što ranije stići na vašar.

Kuća mojih roditelja nalazila se otprilike na pola puta između Kutjeva i Pleternice. Često su kod nas znali prespavati ljudi koji idu na vašar, mnogo puta i nepoznati. Kako im uskratiti konak kada umorni, gladni, žedni…putuju  cijeli dan goneći pred sobom ili vukući za sobom blago koje namjeravaju prodati?

Teže je bilo smjestiti životinje jer štala je bila malena, tijesna, a svinjca nije ni bilo. Naše svinje držale su se o ‘okolcu’, prostoru ograđenom plotom od šiblja, ili u najboljem slučaju kakvim dotrajalim tarabama načinjenih od starih letava ili dasaka. O, koliko puta su svinje provalile ogradu i pobjegle! A onda je nastajala potjera za njima.

Jednog utorka navečer zamolio Stipa iz Kutiva (Kutjeva) moje roditelje da ga prime na spavanje. Vodio je sobom kravu Rumenku. Rumenka je bila prava kravlja ljepotica. No, osim ljepote ništa drugo nije posjedovala. Nije se već godinama telila (bila je jalova, kako su ljudi govorili), davala je malo mlijeka, ritala se kada bi je domaćica muzla, noću je mukala, nije jela bilo kakvo sijeno i otavu i u njenim jaslama prolazio je samo najfiniji kravlji meni… pa je zato Stipa odlučio riješiti se Rumenke. Što će mu krava od koje nema nikakve koristi? Kupit će on bolju kravu. Ali i to je bila lutrija jer često  i novokupljena krava nije ispunila očekivanja kupčeva.

Stigao Stipa ranom zorom na vašar. Odmah se oko njega okupilo mnoštvo zainteresiranih potencijalnih kupaca. Krava lijepa, debela, njegovana, uredna… ma, milina je pogledati! A nije ni preskupa!

-Kako se zove kravica?

 – Kada se zadnji puta otelila?

– Koliko mlijeka daje?

– Rita li se kada se muze?

– Jede li sve?

– Muče li noću?…

Pitanja  bezbroj, a odgovor samo jedan, iskren i istinit:

– Rumenka nije  dobra krava. Nije dobra muzara. Godinama se nije telila...

Slušao ovo susjed  Anta iz prikrajka. Znao je da takvim načinom  trgovanja Rumenka nikada neće biti prodana.  Uzeo on stvar u svoje ruke i iz svega glasa počeo vikati:

-Ljudi, kupite Ruuumeeenkuuu! Predobra je! Daje puno mlijeka! Ne rita se dok se muze!

 Redovito se teli! Ljudi, kupite Ruuumeeenkuuu!… Po noći  je tiha  k’o bubica.

 Kupite, kupite ovu ljepoticu i sigurno nećete požaliti! Kupite, kupite Ruuumeeenkuuu!…

Slušao ovo Stipa iz prikrajka,  promislio i odlučio:

– Neću prodati ovu svoju Rumenku kada je tako dobra!

Uzeo on svoju Rumenku za štrik i krenuo s njom kući. Vratio se Stipa kući zajedno s novom starom kravom. Zašto da prodaje  dobru i kvalitetnu kravicu kad  je on može imati u svojoj štalici? Takva ‘kvaliteta’ ne prodaje se samo tako.

E, moj baj’ Stipa! Zar ti nisi shvatio da ti je susjed Anta samo želio pomoći? Kako si samo naivno nasjeo! Za tebe vrijedi ona Steinitzova:  „Ljudski  je um ograničen, ali ljudska glupost nije.“