ŠTO ZEMLJU ČINI PROSTRANOM

Tekst i foto: Marija Kukić

Kada se spomene kružno putovanje, prva asocijacija je; putovanje velikim luksuznim brodom od luke do luke, od zemlje do zemlje i povratak u polazišnu luku. No, ne mora uvijek biti baš tako!

Moje kružno putovanje započelo je i završilo u Kutjevu, s tim da sam vozeći se automobilom uistinu načinila puni krug. Zar to nije onda kružno putovanje?

Uspavana zimskim snom nije mi se nekako dalo  nikamo ići. Najbolje mi je bilo u sigurnoj i mirnoj oazi svoga doma. Ali, ovoga puta morala sam u Slavonski Brod te sam skupila snagu i odlučnost  i probudila se iz zimske učmalosti.

Imala sam nekih obveza koje nisam mogla propustiti. I kad već moram u Brod, odlučila sam: „Posjetit ću Emila i njegovo zemaljsko počivalište.“

Krenula sam preko Čaglina i Dilj-gore, a zatim prema Bartolovcima. Zaustavila sam se na groblju i već poznatom stazom krenula prema Emilovom grobu. U ruci sam nosila svijeću, narcise, bocu s vodom, „vazu“ u vidu jedne staklenke i šibice. Nakon kratke molitvice kraj njegovog groba, zapalila sam svijeću i ostavila cvijeće. Prenijela  sam mu pozdrave koji su mu preko mene bili upućeni. Znam da je on sve čuo, a možda i vidio s mjesta gdje se sada nalazi njegova duša.

Dok sam još obavljala svoje poslove u Brodu, zazvonio je mobitel. Zvala je Slavica Jurčić  iz Brodskog Stupnika, moja prijateljica i suradnica HGB. Željela je da svratim malo i do nje. A to je na posve suprotnoj strani od puta kojim sam došla.

U laganoj vožnji, poštujući prometnu signalizaciju prolazila sam nisku sela čije  su se kuće  pravilno poredale s obje strane ulice. Nakon neduge vožnje stigla sam do Slavičine kuće. Dočekala me je na terasi sa svojim toplim, širokim osmijehom. I dečki su bili kod kuće. Nakon srdačnog i ugodnog razgovora, s puno ushita pričala mi je o svojem domaćem blagu. Željela sam to i vidjeti.

Najviše se Slavica ponosila mamom guskom  koja je sjedila na jajima. Već je izlegla nekoliko sićušnih pahuljastih loptica. Al’ je siktala kada smo se približile gnijezdu! Baš poput zmije!

U ograđenom širokom prostoru šepurili su se još dva gusaka i jedna guska. Nešto niže gegale su se patke. Na blagoj uzvisini iza kuće blejale su ovce. Bilo je tu i janjića. Kokoši hrvatice upravo su kokodakale, a pijetao je kukurijekao šepureći se.

Pravo seosko domaćinstvo! Posla preko glave! Ali, domaćici to ne pada teško. Radi s puno veselja i raduje se kada joj  sve teče po planu.

Pogledala sam malo oko sebe. S terase se pružao predivan pogled na krajolik. Vinogradi poput niski bisera,  voćke okićene bijelim i ružičastim cvjetovima, cvjetići u bujnoj zelenoj travi… Ispreplitali su se mirisi, boje, zvukovi…

Bilo je vrijeme povratka. Odlučila sam se za put preko sela Lovčića. Cesta se penjala i krivudala, a s obje strane prostirao  se bogati šumski pokrivač. Nakon kraće vožnje, stigla sam  u Bučje. Tamo sam „naletjela“ na našeg bivšeg župnika, velečasnog Matu. Ovom nenadanom susretu oboje smo se jako obradovali.

Sunce se polako približavalo zapadu kad sam se primakla svom domu. Iako sam bila prilično umorna, osjećala sam se ispunjenom jer sam pohodila prijatelje – kako žive, tako i one pokojne.

„Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini. Oni  stvaraju geografske širine i geografske dužine.“     (Henri David Thoreau)

Jer što je život bez dragih ljudi koji ti mogu svakog trenutka ispuniti i ukrasiti dan?

„Radije bih hodala s prijateljem u mraku, nego sama na svjetlu.“     (Helen Keller)

Mislim da ćemo se svi složiti s ovom  izrekom, zar ne!?