piše: Slavica Jurčić
Kata je žurila u školu na posao. Školska kuhinja nije mogla početi s radom bez nje.
Toga jutra obilno je sniježilo. Ona je znala da će malo kasniti. Pogledavala je niz cestu čekajući autobus. Noge su joj bile mokre. Nije imala za nove čizmice.
Katu to nije brinulo. Njena briga bili su mališani u školi i djeca slabog imovinskog stanja koja se nisu mogla hraniti u školskoj kuhinji. Gledala je ona svaki dan kako ta djeca stoje i gledaju drugu djecu dok jedu, a ona nisu mogla s njima objedovati.
Kata je to željela promijeniti. Svakoga dana napravila je više sendviča, poslagala ih na tacnu, otišla do djece i rekla da višak mogu pojesti. Koristila su to samo djeca koja plaćaju školsku kuhinju.
Nije išlo glatko! Djeca koja ne plaćaju kuhinju, ostala su i dalje gladna te u ćošku skrušeno stajala i gledala.
Jedan stariji dečko, po imenu Marko, promatrao je to svaki dan i znao da Kata želi nahraniti i gladnu djecu. Marko se hranio u kuhinji, ali njegova školska simpatija nije. Ruža je stajala sa strane i trpjela silnu glad. Prazni želudac krulio je pod satom. Bilo joj je neugodno, ali ponos je bio jači.
Pod satom tjelesnog odgoja Ruži je pozlilo. Vozilo hitne pomoći odvelo ju je u bolnicu. Dijagnoza – neuhranjenost.
Neko vrijeme o tome se nije znalo, sve do prvog roditeljskog sastanka. Tada je jedna mama rekla da će Ruži plaćati školsku kuhinju. Kao da se anđeo spustio među roditelje i dao im snagu i volju da pomognu ugroženima.
Kuharica Kata od sreće je poskočila kada je čula te lijepe vijesti.
Svi su se složili da sva djeca imaju pravo na prehranu. Već idućega dana svi su jeli Katine sendviče i veselo čavrljali za dugačkim stolovima.
Marko je bio posebno sretan i s puno veselja je gledao Ružu. Primijetio da ona svoje voće ne pojede nego ga nakon velikog odmora sprema u torbu.
“Pa, je li ti ne voliš voće ?”pitao ju je Marko.
“Volim, ali moj mali brat kod kuće također voli voće.“
Idućeg dana Marko je svoju jabuku dao Ruži i rekao:
„Ja kod kuće uvijek imam voća.“ Savjetovao joj je neka i ona jede voće.
Kuharica Kata svaki dan je gledala djecu kako jedu i bila sretna. Noge su joj i dalje bile mokre i nije si mogla priuštiti nove čizmice. Ali radosna je bila što u njenoj školi neće više biti gladne djece.
Djelo milosrđa u kršćanstvu je čin kojim se izražava ljubav.
„Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, roba otkupiti, mrtva pokopati!“
U ovo blagdansko doba sjetimo se svih potrebitih i pomognimo im! Budimo sigurni da će nam se to stostruko vratiti!