U pohode papi, drevnim svecima i misliocima
tekst i foto: Joso Špionjak
Rim/Naširoko je rasprostranjena tvrdnja da su ljudi u ove jesenjske dane naročito melanholični i puni straha od nekakvog potonuća u beznačajnost. Međutim, sljedeći događaj opovrgava takva vjerovanja.
U nedjelju, 28. listopada, poveća grupa hodočasnika iz hrvatskih katoličkih misija (Neumarkt, Bretten, Bruchsal, Pforzheim, Karlsruhe), pod vodstvom don Ivana i don Frane, kreće na dugo putovanje autobusom prema Rimu. Prvi snijeg, kao nepoželjan i nepozvan gost, stigao je da nas isprati.
Za takve uvjete bi pasao šaljivi prijevod one čuvene rečenice na bosansko narječje „Quo vadis“ -Kamo ideš? (koga smo čuli od našeg vodiča, don Josipa Krpića), a glasi: „Đesi ba krenio, matere ti?
Naše prvo odredište je bio grad Padova.
Višestruka je korist posjetiti takvo mjesto.
Za svetoga Antu je čuo cijeli svijet i nije potrebno trošiti mnogo riječi.
Može netko reći: „Ta živio je tako davno, tko zna da li su u pitanju tamo neke legende.“
Ali se na ovom mjestu dogodilo još nešto što se ne može zaobići.
Čovjek, naše gore list, utrošio je život tješeći nebrojenu masu ljudi strpljivim ispovijedanjem.
Riječ je o svetom Leopoldu Mandiću čija je mala prostorija preživjela i razarajuće bombardiranje u II svjetskom ratu, baš onako kako je on i predvidio.
Još je važno istaći njegovu veliku želju za ujedinjenjem katoličke i pravoslavne braće.
Ne može čovjek drugačije nego biti ponosan da se i u novijoj ljudskoj povijesti pojavljuju upravo takvi svjedoci.
Nošeni stečenim dojmovima, narednih 500 kilometara do Rima prošli su nevjerojatno brzo.
Tu smo velikodušno prihvaćeni u Hrvatskom domu koji nosi latinski naziv – Domus Croata.
Udodan smještaj i dobra kuhinja bili su važna potpora za uspješno razgledavanje grada.
Predvođeni don Josipom, iskusnim i duhovitim vodičem doživjeli smo u ta tri dana mnoge nezaboravne trenutke.
Ubrzo se ispostavilo da don Josip „zna više neg’ što pero piše.“
Uz mnoštvo korisnih informacija, koje nam je nesebično saopćavao, mogli smo uživati obilazeći imponzantne objekte koji su nadživjeli mnoga stoljeća i raznorazne katastrofe.
Audijencija na Trgu svetog Petra je unatoč kiši koja je nemilosrdno padala, te prodavačima kišnih kabanica i kišobrana donijela dobru zaradu, ipak bila doživljaj za sebe.
Nakon papinog pozdrava na hrvatskom jeziku zaorio se usklik oduševljenja među našim hodočasnicima.
Istakao bih još jedan itekako važan susret sa don Matom koji je bio zadužen da pokaže i pojasni čuvene katakombe. Sve ono što je čovjek mogao o toj temi do sada čuti i pročitati, ne može se ni izbliza uporediti sa izlaganjem ovoga stručnjaka. „Ritko je nać’ takog čo’jeka.“ – rekli bi ljudi u mojoj rodnoj Posavini.
Iz svog bogatog repertoara je na dovitljiv način govorio i o zanimljivim susretima sa raznoraznim ljudima, na ovom, itekako značajnom mjestu.
Tako je jednom, pokazujući na sliku sa ljudskim likom koji drži janje u naručju, kušao jednog visokog političkog funkcionara iz domovine sljedećim pitanjem:
„Što mislite, što je na ovoj slici?“
„Čobanica.“ – odgovorio je dotični omalovažavajućim tonom.
Ali nije našem Mati majka jezik ispredala.
„Dobro gospodine“ – nastavio je on strpljivo, a znate li kakva je razlika između čobana i pastira?“
„Je li vi to mene zajebavate? – usprotivio se zabezeknuti gospodin.
„Ne, ne zafrkavam se.
Pastir vodi stado, a čobanin državu.“ – poučno je odgovorio predavač.
Za kraj hodočašća je bio predviđen posjet gradu Assisu u kome je djelovao sveti Franjo.
Nažalost, nepoznati mangupi su napravili štetu na našem autobusu i na polazak smo čekali nekoliko sati.
Koliko je dragocjeno bilo to izgubljeno vrijeme, shvatili smo tek kad smo došli u grad svetog Franje. Za opis raskošne ljepote mnogobrojnih umjetničkih djela, počevši od samog položaja starodrevne crkve, divnih oltara, mozaika, ukrasnih prozora pa do tajanstvene tišine koja vlada uprkos mnoštvu posjetitelja bio bi neophodan jako veliki prostor…
Iako smo stigli kući sa desetak sati zakašnjenja, tj. umjesto u petak, tek u subotu, nitko od hodočasnika se nije potužio.
Molitva jednog hodočasnika
Kročio sam nogom svojom,
na tlo grada velebnoga,
tražeć mjesto, mirno, tiho,
gdje ću skrušen slavit Boga.
Kajući se zbog propusta,
vapio sam iz dna duše:
„Usliši me, dragi Bože,
nedaj, da me grijesi sruše!“
Iz djetinjstva još poučen,
zborio sam ove riječi:
„Ljubav, slogu i mir podaj –
obitelji i najprečim!
Zlonamjerne preporučam,
nalaže nam Tvoja volja –
nek ostave staze loše,
opcija se nudi bolja.
Za pokojne, molim drage,
Svjetlo neka ugledaju,
da Te slave s anđelima,
u prelijepom tvome raju.
Činitelje dobrih dijela,
zaboravit nemoj nikad,
i mudrosti podaj meni,
da sam njima, ličit rad.“
Hodočastit po nakani,
vjernih duša to je san,
ostanimo uvijek vjerni,
zahvaljujmo svaki dan.
Bez Boga je život prazan,
sjetimo se toga često,
a put nam je već pokazan –
kod Krista je naše mjesto.
Studeni 2012