Alen Laura
Sanjari lutalice uvijek osjete suze, isprane kišama ništavila…
Neka nas odvedu bogovi usuda, prijeteći ledenim mačevima,
izgarajući u očima bezdušja poput suhe grane u ždrijelu plamenova.
Pa i veliki vladari bijahu katkada ludi i zaneseni pričama o magiji,
imajući sjajne, blještave vizije trona, pozlaćenog beskrajem vječnosti…
Što i ako me osude za klevete i hereze, širenje nastranosti?
Iskovat ću ponos čistom savješću, iskapiti rijetki i skupocjeni otrov
jer prepuštam životnu silu da se iskrade iz mučenog tijela,
nastavi put bez svijesti i duše, u prvotnu duhovnost.
Ne mora nitko plakati na pogrebu jednog pobunjenika,
suzne kapljice same se stvore,
naslute one konačni odlazak, te meke korake oslobođenja.
Sanjari lutaju i skupljaju anonimne suze,
puna je već kožna vreća svakakvog biserja.