Iz naše arhive/ objavljeno 14.12.2015.
Sven Adam Ewin
Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Motreći što je bio na stazi nacrtao.
I sinu mu ideja!!! To kaza osmijeh škrti.
I pruži prst i reče: – Idejo, sad se vrti!
.
I krugovi mu (dotad u božanstvenoj šutnji),
Zaplesaše odjednom u bjesomučnoj vrtnji.
Tad priđe Industrija… (Još nevinašce čisto!)
I zamoli ga smjerno: – I meni recite… isto!
– Pa… dobro! – reče. – Evo, pozabavi se ovim!
I ode… već zamišljen… nad crtežima novim.
On više na tu temu ne reče niti slovca,
Indiferentan posve na Industriju novca.
I dok je odlazio, otežao od dara,
Korakom mekim, lakim… korakom mjesečara,
Iza visokog čela rojili su se snovi
I lepršali nježni (još mladi)… golubovi!