piše: Simona Zuber
“Malena, vjerovatno ne znaš jer nije bilo vremena ni prilike u tvom životu da saznaš kako se neke bitke dobivaju odlaskom” – bio je odgovor mog Dide nakon sto sam ga pitala zašto je u jednom periodu života samo spakirao kofer i otišao.
“Shvatit ćeš jednom ludo moje da odlazak, suze i smijeh u isto vrijeme mogu biti najgora kazna, gora od bilo koje riječi, bilo kojeg pogleda. Da sam ostao danas ne bi ovo pričao tebi jer tvoja baka ne bi shvatila koliko me voli, koliko nikada neću biti njen ukoliko nastavimo putem kojim smo krenuli, a ovako, ovako sam postao zauvijek njen ..“ Stranče… kako si? Evo mene da ti se nakon dva mjeseca javim iz dalekog svijeta. Hello from the other side – rekla bi Adele. Stoga ne, ovo nije bio bijeg ne brini, ne bježim kao srna ranjena kada zagusti ili ponestane vremena.
Ja sam Vladar svoga vremena. Morala sam sabrati misli, shvatiti tko sam i gdje sam, bliži se kraj godine pa podvlačimo crtu ispod svih uspona i padova. Mnogi mi pripisuju riječi kao što su kukavica ili pokušavaju da mi pokažu kako bježim od strahova ili još gore od sebe same, dobra stara “najlakše je pobjeći, ostani i bori se”.
Ali što ako ja kraj vidim prije svih?
Što ako sam ja jednostavno osoba koja napravi sve što je u njenoj moći i baš zato lako zatvori vrata ne osvrćući se? Osoba koja zna da je napravila sve što je mogla na nekom polju života ili u nekom odnosu pa lako kaže kraj, zbogom?
Jesam, ja sam ta i takva sam. Pa ako mora da mi se sudi zbog toga Časni Sude, kriva sam.
Dido moj, nedostaješ mi da pomogneš zatvoriti ova vrata, vrata teška 2015 tona…
Bliži se kraju Dido… Meni nekako podjednako teška, lijepa, sretna i tužna.
2015 -tu mogu nazvati godina u kojoj se “poznaju junaci”. Ova je godina bila prepuna testova, barijera na kojima sam trebala pokazati sve one vještine, znanje i tehnike rada na sebi.
Priznajem, borba s vlastitim uvjerenjima jedna od najtežih za mene. Ponekad je teška srca trebalo priznati predaju i iz života pustiti srcu drage ljude.
Godina velikih promjena, spoznaja, tuga, veselja … Nekoliko selidbi, novih gradova, ljudi, poslova i ono najbolnije i najbitnije meni samoj … Razdvojenost.
Ne pitaj me, Stranče, za sve sitne detalje i svaki minut proteklog vremena, dovoljno je da znaš kako se u dubinama krije moja snaga, u onoj malenoj blještavoj škrinjici čuvam svoj mir.
U svojim tugama pronalazim sebe, u labirintima problema razumno tragam za izlazom. Kada boli ne postavljam pitanja već dajem odgovore.
Tako si me učio, zar ne Dido?
Nedostaješ …
Nedostaješ da u ovom svijetu ludila i pomahnitalosti jednom svojom riječi umiriš duhove mladosti. Da kažeš: “Stani, udahni, osmijeh sunce moje, brada u visine i korakom kroz doline.”
Hvala ti za svaku riječ koju si uklesao u me.
2015. – prijateljice, vrijeme je da se povučeš. Dolaze neke nove bitke, novi snovi, nove zemlje.
Obećajem ti, bit ću jača u tvoje ime.
Hvala ti, zbogom!