Stipo Lučić
U trenutku izgubljenom nekom,
slabosti, snage, sjete,
muška suza zaiskri, orosi,
hrapavim licem, borama sklizne.
Skriti ju? Svijetu, tebi?
Il’ ljudi plaču suzom darovani,
Dal’ dar je to jakim i velikim,
il’ samo je slabost slomljenih?
I nek sam slab
i nek sam jak,
dok suza oči mi rosi,
čovjek sam, dijete u meni.
I ona gorka, teška, tugovita
i ona slatka, najdraža, srećovita,
neka lice mi miju,
dok srce u meni bije.
18.10. 2015.god.