Stipo Lučić
Pahuljica si, znam, krhka, nježna,
na snijegu živiš, na dlanu topiš se, nestaješ,
na lice nježno, blago se spustiš,
toplinom, u kristalnu kap te pretvorim,
već topla, na usne klizniš, razliješ,
vlažni cjelov, ledeno-topli ostavljaš.
Želim te! Takvu, snježnu, nježnu, kristalnu,
želim biti kao ti, pahuljica snježna,
ne mogu, jer pjesnik sam samo, što u ljepoti gori,
što riječi su njegove pahuljice nježne.
Sipam kristale stihova snježnih, kovitlam.
mećavu stvorim, sve staze zametem, zabijelim,
ponekad velike, krupne, čarobnom tišinom zime plove,
ponekad su oštre, sitne, pahuljice-riječi,
vjetrom bacam ti u lice, pecnu, udare, zabole…
bol odnosim suncem, zrakama ti milujem lice,
blago zavirim u oči… žmirkaš,
skrivaš svjetlu dubine čarobne,
niz lice osmjeha, tiho spustim se,
dodirnem usne, zaigram toplinom na njima,
vjetrom mrsim ti kosu, otkrijem vrat i lice.
Uvijek sam tu negdje, oko tebe, osvrni se,
osluhni tišinu zimske noći,
što kristalima pahuljica-riječi svjetluca,
od sjaja zvijezda što s neba ti šaljem,
zablistaj kristalno, ti neuhvatljiva željo moja.
01.01.2016.