2016: VUČJA I MIŠJA ĆUD PONOVO ILI NEŠTO BOLJE?
Piše: Dražen Radman
Jedna od naših najvećih zabluda je ta da mislimo kako će nam promijenjene vanjske okolnosti donijeti i – bolji život. Naime, kad dobijemo ili promijenimo posao, kad isplatimo kredit, kad dobijemo na lotu, kad se promijeni žena (ili muž), kad se promijene političari, kad promijenimo mjesto ili državu stanovanja – e, tada ćemo imati i bolji život!
Okolnosti (raz)otkrivaju ljude
Ne, bolji život i življenje nam se neće dogoditi zbog svega navedenog, koliko god nam se činilo da hoće. Možda tek nakratko i tek površinski. Neće, iz jednostavnog razloga što bolji život nije posljedica promijenjenih okolnosti izvana, nego je posljedica promijenjenih okolnosti iznutra, u nama samima.
Znam, okolnosti utječu na ljude. To je, dakako, istina, ali samo djelomična. No, možda bi bilo preciznije reći da okolnosti – (raz)otkrivaju ljude. Jer tko kaže da povoljne vanjske okolnosti čine čovjeka boljim? Nekad ga čine boljim, a nekad gorim. I tko kaže da nepovoljne vanjske okolnosti čine čovjeka gorim? Nekad ga čine gorim, a nekad boljim. Znamo to po drugima oko nas, a ponekad i po sebi samima. To, zapravo, ovisi o onome što u svojoj dubini nosimo kao ‘najjaču kartu koju stavljamo na stol kad sve grmi ili kad sve cvjeta’.
Stoga, ako netko ‘bolje živi’, to ne znači da je i – bolji čovjek. A bez boljeg čovjeka, logično, nema ni govora o istinski boljem životu! To znači da čovjek uvijek, bez obzira na vanjske okolnosti, može biti bolji čovjek. E, ali mi, tj. većina, mislimo kako ćemo biti bolji ljudi tek onda kad (sve) oko nas – bude bolje. Do tada – piši propalo. Krivo. Kriv mentalni i duhovni sklop.
”Na muci (po)stajemo vuci”
Ima ona narodna poslovica: ”Na muci se poznaju vuci.” Točno. No, kako stvari u našem narodu stoje, moglo bi se i ovako reći: ”Na muci (p)ostajemo vuci.”
Nažalost, to je itekako točno. U tom slučaju, redovito činimo ono što je lakše – krivimo muku koja dolazi izvani, a ne vuka koji je u nama. Koji se šulja, prikrada, sprema zarežati i skočiti na svaku neželjenu muku. Kako god se ona zvala. Zato, je li, ‘režimo i skačemo’ na nekoga ili nešto, makar bio rođeni brat, vlastita žena, mrska bolest ili kakva grozna nepravda. Lakše je, tako, režati, nego ostati u miru i s mirom reagirati na ‘muku’. Jer ‘muka’ možda nije slučajna. Možda nešto znači, poručuje… Možda je, ponekad, i zaslužujemo. Upravo takvu kakva jest. ‘Muka’, eto, samo istiskuje na površinu istinu o nama samima. O tome kako imamo veći problem s našom vučjom ćudi, nego s ‘mukom’. S napomenom da i ‘ružičaste’ okolnosti na površinu znaju izbaciti vuka u nama. Jer ponos i ego su nezaježljivi. Kako danju tako i noću.
Povlačenje u mišju rupu
Prema tome, mnogo je važnije da nam se u 2016. promijeni ćud, nego dlaka. I osobno i kolektivno. Da više ne grizemo i glođemo jedni druge, a i same sebe. Kad god nas netko (nešto) okrzne, takne ili pogodi ‘ravno u sridu’.
Ali, na muci, nemamo mi samo vučju ćud. Imamo mi i mišju ćud. To je ono kad se, zbog osjećaja nemoći, straha ili kukavičluka, povlačimo u neke svoje rupe, jer nas muke nadilaze. Pa u tim rupama šapućemo, kukamo, samosažalijevamo se, kopnimo, pa čak i nestajemo. Kao ljudi, dakako.
Pogled s ‘horizontale’ na ‘vertikalu’
U 2016. godini će biti mnoštvo muka i događaja koji će nas nadilaziti. Biti ćemo u prilici iznova suočiti se s istinom o tome koliko smo maleni kao ljudi. Vučja i mišja ćud će nas, makar to i ne bismo htjeli, opet nadjačavati – i poražavati. U vlastitom domu i van njega. A to tako ne mora biti. Možemo, napokon, pogled s ‘horizontale’ usmjeriti na ‘vertikalu’. Barem istražiti ima li Bog kakve veze s boljim čovjekom i boljim životom. Makar bili okruženi i tzv. (ne)mogućim okolnostima. Stoga, nipošto ne treba podcijeniti unutarnji glas koji ne pristaje pjevati ”Du – du – du – du – nema nam pomoći…”.
Na koncu, držim da nam ni optimizam, ni ateizam, ni humanizam, a ni površna religioznost neće biti od pomoći kad navali muka izvani, a vukovi i miševi iznutra. Uvjeren sam, s čime se mnogi neće složiti, da nam samo živa vjera u Krista može promijeniti i vučju i mišju ćud. U Krista koji prožima srce i donosi mir. Koji daje snagu i smisao – i kad valovi buče i kad olovne kiše padaju. Jer, sjetimo se, nije zamišljeno da budemo ni vukovi ni miševi. Zamišljeno je da budemo ljudi čija se ćud oblikuje na sliku Božju.
Na takav način, od srca svim čitateljima želim blagoslovljenu 2016. godinu!
”Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude!
Neka pogled svoj svrati na te i mir ti donese!” (Brojevi 6:25-26)
9. siječnja 2016.