Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
Završilo je prvo polugodište srednje škole moga Junaka.
U petak sam bila na informacijama. Njegova razrednica je s puno ushićenja pričala o mom Junaku.
Osjete se njen trud i njena pažnja. Ona mi je priznala da je Junak sada posve drugačiji.
To nije više onaj zatvoreni dječak kakav je bio na početku škole.
Pohvalila ga je jer nema izostanaka, a nema ni negativnih ocjena.
Moram priznati da sam mu bila ponekada naporna. Nisam ga puštala da se opusti nego sam mu pregledala bilježnice svaki dan i tražila da piše zadaće. Više puta dnevno sam ga podsjećala da treba ponoviti određeni predmet. Nije se Junak baš puno mučio. Shvaća brzo i lako upija informacije baš kao mala spužva.
U drugom polugodištu su počela natjecanja.
„Mama, kaže profesorica da tko želi, može ići na natjecanje iz računarstva”.
„Ja sam rekao da neću”, kaže meni moj Junak.
„Zašto?“ upitam ga.
„Svi će me gledati,”odgovara on .
Nakon našega razgovora i uvjeravanja, ja sam mu predložila da treba pokušati. I on je pristao.
Toga dana, kada je bilo natjecanje, on je ostao malo duže u školi i rješavao zadatke. Kasnije me nazvao kući i kazao da mu nije bilo teško.
Ovih dana natjecanje je i iz matematike. Junak je rekao da bi išao, ako se ja slažem.
„Ma, bravo za Junaka!“ mislim ja u sebi.
Sinoć sam opet nazvala njegovu razrednicu da pitam je li sve u redu s njim. Ona mi je dala lijepe informacije koje je čula od svojih kolega, a Junakovih profesora. Drago mi je da tako dobro brinu o mom djetetu.
Djeca koja imaju Aspergera ne vole grupni rad. Junaku to predstavlja problem. Dok drugi rade, on sjedi i promatra ih. Ne sudjeluje u izvršenju zadatka.
Kada ga pitam zašto ne sudjeluje s drugima, on sliježe ramenima, ne daje odmah odgovor.
„Mama, zid i još mnogo zidova je ispred mene! Ja ti ne znam odgovoriti.“
„Pametnjaković jedan!“ mislim ja, ali uporna sam i vadim asa iz rukava.
„Iza svih zidova su palačinke. Hajde, objasni mi, daj mi razlog zašto nisi radio sa drugima!“
Naše nadmudrivanje trajalo je desetak minuta, a tada mi je obećao da će se truditi na satu i sudjelovati u grupnim zadacima.
“Sada možeš mutiti palačinke“, kazala sam ja njemu, a on mi se nasmijao.
Nekada pomislim da je meni s mojim Junakom bolje nego ostalim roditeljima jer on meni prepriča što su radili u školi dok druga djeca s roditeljima ne razgovaraju o tome, šute, skrivaju probleme.
Bar jedan sat dnevno potrebno je s djecom provesti u razgovoru. Prvih pola sata visok je zid kojega treba svladati, ali nakon nekog vremena skida se ciglica po ciglica, zid se ruši i problemi se rješavaju.
Iako nekada izgleda da djeca Junaci ne trebaju pažnju, pitajte ih za probleme, slušajte ih, ne prekidajte ih dok vam se otvaraju!
A to će višestruko isplatiti, vjerujte mi!