tekst: Slavica Jurčić
Kada pričamo o Vukovaru u mojem srcu zadrhti.
Ipak, stoji grad! A grad, to su ljudi…
Po čemu ga pamtimo?
Ja ga pamtim po žrtvi, po herojstvu. Vukovar, u njemu se branila Hrvatska.
Ovih dana ćemo u njegovu čast zapaliti tisuće svijeća, u spomen na poginule i nestale, u spomen na život prije trideset godina.
Vukovarci bi sigurno rekli da njihov grad živi cijelu godinu.
Talasi Dunava svakodnevno zapljuskuju obale rijeke, ribiči se vesele dobrom ulovu, djeca idu u školu, bake mole krunicu…
Žive ti hrabri ljudi svaki dan, jedu kruh koji nije isti kao prije trideset godina, tada je bio slađi, nije bilo ružnih uspomena.
Treba li zaboraviti, treba li se sjetiti?
Sjećanja trebaju biti lijepa, poput mirisa prve ruže, poput prvog poljupca, poput majčinog zagrljaja.
Sada nam treba projekt gradnje novih uspomena, nova sjećanja na lijepe trenutke, na plamen života koji se upali svaki put kada se u Vukovaru rodi dijete, svaki put kada to dijete krene u školu.
Ovim tekstom želim poručiti da ne zaboravimo na žrtve, ali da pomognemo da se stvore lijepe uspomene, da mladi ljudi u gradu heroju Vukovaru stvore uspomene za sve nas, i da nam ih pričaju za par godina u koloni uspomena.
Ja se sjećam i veselih svatova, Dunava, seoske kuće, slatkog grožđa, lijepog mladića, golubice. Sjećam se grada i ljudi koji u mojim uspomenama još žive.
Grad to su ljudi!
U Vukovaru je Hrvatska!