Ivan Babić
tijelo je puž
uvrnuti skrivajući bitak
što puzi i dodiruje
vodeno carstvo
mliječno otajstvo
što u galaksije grudi nadire
pa se suši i mrvi u prah
kojeg vjetar širi
po pustinjskim dinama
i crvotočinama svjetova
tijelo je put
u stalnom prolazu
u trajnom prijelazu
prtina što se proteže
vrtoglavim klancima osjeta
preko visećih genetskih mostova
samospoznajućih znojnica
dugačkim vlaknima slobode
iznutra prema van
i povratno
tijelo je
kruh
suhi svagdašnji
udrobljen u krv
u raspuklu zrelu lubenicu
sa skliskim košticama spoznaje
što neuhvatljivo kroz prste bježe
u usne iskrivljene od boli
u zalogaj utjehe
i doping vječnoga života