Roko Dobra
Ovaj moj sonetni vijenac s naslovom „Zadarska ogrlica“ jedan je od šest sonetnih vijenaca, koliko sam ih napisao do dana današnjega. Inače, knjigom (kojoj je urednikom bio Vojislav Cvetićanin i s ilustracijama Mojmila Mihatova) bio je objavljen u izdanju Književnog centra Zadar 1987. godine – nakon što je bio nagrađen Drugom nagradom na natječaju, kojega je bio. tada, raspisao književni časopis „Odzivi“ (Bijelo Polje, Crna Gora) za najbolji ljubavni, odnosno rodoljubni sonetni vijenac.
SONET PRVI
sad ti srce ptica otkucava vrijeme
na suncu Donata cvrčak troši strune
žuriš doseć podne kad uzavri tjeme
i kada znoj kaplje pod težinom krune
znamo tvoje hladne jeseni i zime
naš udes si živi u svakome dahu
znamo mûk usana kad krv vrišti ime
grada u pepelu grada u uzdahu
evo opet vene nabrekle ko vali
nose te i ziblju u snu i na javi
za bonace tihe i bure što svali
kamenje tjeskobe u umornoj glavi
u ritmu su skladnom i stvari i ljudi
sad te ljubav naša neprestano budi
SONET DRUGI
sad te ljubav naša neprestano budi
pa ustaješ čedan s pitomošću buke
u prostranstvu leta ptica strasno žudi
vrhove jablana na obzorju muke
Krševana svetog u čudesnoj priči
što vjekove njiše u okrilju puka
i utjehom što se svemogućom diči
da znamenje spasa znade tvoja luka
tä tako si nalik na još svježe rane
na licu ti vidim utisnute bore
ali možda zdravlje već ujutro grane
u susret ti hrli razdragano more
noseć lađu zlatnu i njezino breme
a sunce prosiplje svoje jedro sjeme