Piše: Slavica Jurčić
Prašina na putu dizala se za njenim autom.
„Ovo je zadnji put da idem rodnoj kući”, mislila je Ančica.
Njen duh nije podnosio monotoniju toga malog zabačenog sela. Nisu imali asfalt, kuće su bile stare, ružne, polusrušene. Bilo je to selo staraca.
Njen dolazak za susjede je bio pravi događaj. Svi su se skupili pred njenom kućom i pozdravljali ju srdačno. Ona je osjećala tugu u srcu.
Pitala se kako oni ovdje preživljavaju, zašto nisu otišli sa svojom djecom u grad …Sve su stariji, nemoćniji, bolesniji.
Prisjetila se svoga djetinjstva i igara sa svojim vršnjacima, majčinih priča o običajima, očevih pijanki i teškog rada na tvrdoj zemlji.
„Ja nikada neću živjeti kao vi!” znala je često puta reći Ančica.
Sada se vratila iz grada da proda kuću i zemlju, da se riješi svega onoga što joj je još ostalo u selu.
Tako je ona mislila. Počela je spremati stvari, ali stalno je nailazila na uspomene: na bijelu maramu koju je majka nosila kada bi kopali kukuruz, na očev šešir kojega bi nosio u crkvu i sajam, na orme njihovog Dorata kojega je jahala bez straha.
„Kućo moja, kućo mojih predaka!” rekla je ona u sebi i dugo plakala. Nije imala mira.
Odlučila je zvati Agenciju za nekretnine i pitati ih mogu li joj poslati kupca. Kupac je brzo došao. Bio je to Karlo, njen vršnjak iz sela koji se bavio poljoprivredom. Imao je velike traktore i radnike koji su mu radili zemlju, a on je vodio knjige i stalno kupovao još zemlje.
Sjetila se ona kada je Karlo od njenog oca kupio Dorata i to za male novce. Kasnije je Dorata prodao mesaru koji je tati rekao da je Dorat kod njega na imanju i da nije imao srca zaklati ga.
Vidjela je silu i moć u Karlovim očima. Rekao je da joj može dati neku simboličnu cijenu za kuću i zemlju. Bila je šokirana ovom podcjenjivačkom ponudom.
Odjednom joj je sijevnulo u glavi:
„ Ne prodajem! Ostat ću na svome i ne predajem se!“
Prvi puta je njen glas bio čvrst i odlučan. Kada je rekla da se vraća na svoje rodno ognjište, njena reakcija je naljutila Karla i on je glasno opsovao.
Tog popodneva je zvala majstora da pregleda ispravnost traktora. Upalila ga prvi put nakon deset godina. Stari susjedi su se u čuđenju skupili i pitali ju:
„Što ćeš s traktorom?“
„Radit ću zemlju”, rekla je Ančica njima, a oni su skoro poskočili i oči su im bile pune suza.
„Dijete drago, napokon se netko vraća!” rekli su mještani i zagrlili je.
Odmah je otišla vidjeti što će biti s poslom. Šef je bio u čudu, ali joj je rekao da može raditi od kuće. Slat će joj posao e – mailom. Ponudio se da s obitelji dođe na vikend u njeno selo. I njene kolegice su obećale da će je posjećivati.
I zaista, nakon godinu dana malo selo je živnulo njenim dolaskom. Prozori su bili puni cvijeća, kvočke su vodile piliće po dvorištu, vrtovi su mirisali od raznobojnog cvijeća…
Ančica se uz sve to još i brinula o svojim starim susjedima. Živjela je zdravim životom. Često su je obilazili kolege s posla sa svojim obiteljima. Ništa nije prodavala od onoga što je uzgojila. Donijela je život i nadu u svoje malo selo.