piše: Slavica Jurčić
„Zar moram plakati nad svojom sudbinom?“ pitao se onako za sebe Vlado. U ruci je držao nalaz koji je njemu predstavljao smrtnu presudu.
Dugo je on već osjećao promjene na svom tijelu, ali je simptome potiskivao i skrivao svoje probleme od djece i supruge. Život mu je zapečaćen. Mora prihvatiti dijagnozu i odlučiti hoće li se boriti ili će si presuditi.
Nakon dijagnoze odlazi na bolovanje, ali ne počinje s terapijama nego s avanturom na koju je čekao već nekoliko godina.
Njegova radna kolegica, mlađa od njega nekoliko desetaka godina, u njemu je vidjela nešto i često je s njim koketirala i sanjala o vezi s njim.
Njihova veza se svodila na tjelesni užitak. On se tješio, ali i osjećao krivnju jer sa suprugom je u dobrim odnosima. Ona brine za djecu, kuću i njegove bolesne roditelje.
Mlada žena nakon tjedan dana jasno mu daje do znanja da želi s njim biti u trajnoj vezi i moli ga da razmisli o tome.
On je još očajniji i moli ju za razumijevanje i utjehu kada mu je najteže: „Meni sada samo treba nježnost i razumijevanje, smijeh, suze radosti, a ti mi to možeš pružiti. Molim te, pruži mi to kao što prosjaku nudiš novčić, kao malo vode na dlanu… samo mi toliko treba!“ molio ju je on.
„Vlado, koji ti je klinac?” zaprepašteno ga je ona gledala i vidjela suze u njegovim očima.
Slomio se. Više nije imao snage. Sjeo je u svoj auto i odvezao se, nije ni mobitel uzeo.
Danima su ga njegova supruga i djeca zvali na mobitel. Policija je objavila njegov nestanak.
Njegova supruga nakon dana iščekivanja počinje pretraživati njegove dokumente i nailazi na nalaze koji pokazuju da Vlado boluje od zloćudnog tumora na mozgu.
Djeci nije ništa govorila, nego s bratom odlazi na policiju. Pokazuje dokument i potraga se obustavlja do daljnjega.
Od tada su prošle godine. Djeca i supruga su ga pomalo i zaboravili. Preselili su se u drugi grad na moru i nastavili novi život.
A Vlade nigdje kao da je u zemlju propao!
Kolegica s kojom je imao kratku avanturu, svaki dan je šetala sa sinom koji je imao šest godina.
„Mama, daj kunu za stričeka!” rekao je dječak. Ona mu je dala deset kuna koje je dječak odnio zapuštenom starcu.
Dječak je nešto s njim razgovarao dok je majka pozdravljala prijateljicu.
Kada su krenuli kući, pitala je dječarca što mu je rekao prosjak.
„Pitao me je kako se zovem. Otkrio mi je da se i on zove Vlado kao i ja i dao mi je ovu medaljicu. Još mi je rekao da moram tebe uvijek slušati.“
Ona je pogledala medaljicu. Prepoznala je znak firme u kojoj je nekada radila. Taj znak je osmislio Vlado, njena mladenačka ljubav.
Uhvatila je sina i potrčala do ugla gdje je sjedio prosjak, ali njega više nije bilo.
Snažno je zagrlila svoga dječaka, svoga Vladu i poljubila ga: „Mama, zašto plačeš?” pitao je on, ali majka nije željela odgovoriti.
Sve što joj je ostalo od kratke avanture i jednog divnog čovjeka bio je njen dječak.
Ostalo joj je bogatstvo!
Ova priča o ljubavi i grijehu, o ljudskoj slabosti i snazi, o prihvaćanju činjenice gotovo sigurne skore smrti, jako me je potresla.
Dokaz je to – kad se pisac uživi u ono što piše, kad duboke svoje osjećaje podijeli s čitateljima, ti će osjećaji, najvjerojatnije, potresti i njih, barem one koji imaju dušu.