piše: Katica Kiš
Snovi iz podsvijesti služe ponekad čovjeku kako bi riješio ili pojasnio svoje životne probleme koji ga muče u svakodnevnici. Ponekad oni daju i konkretne putokaze za duševno ozdravljenje i rješavanje aktualnih životnih teškoća.
Sestra Ljuba upravo je pokopala svojega supruga Tomu, koji je rano preminuo u 69. godini života.
Kao i mnogi Hrvati i on je dugo-godina radio u njemačkim tvornicama i brzo istrošio svoj kvantum životne snage. Jednoga dana je došao na svoje radno mjesto i rekao svom šefu:
„Ja više neću i ne mogu raditi, za mene je bilo dosta posla.“
Potom je skupio svoje stvari i vratio se u Osijek gdje je još živio nepunih 10 godina.
Život u Njemačkoj bio mu je gorak i težak. Stanovao je cijelo vrijeme u skučenom stanu, bez obiteljske topline i ljubavi, jer je sestra ostala u domovini s kćerkom Jasnom.
Skromno je živio, štedio novac od svojih usta kao i većina Hrvata i uštedio dobru količinu novca, iako je u Osijeku morao kuću ponovno graditi, jer je stara kuća bila razorena granatama iz Baranje od srpskih vojnih postrojbi za vrijeme Domovinskog rata 90-ih godina.
Nekoliko mjeseci poslije Tomine smrti, sestra Ljuba je sanjala ovakav san:
Nalazila se u nekoj čudnoj dvorani, kad najednom ugleda svoga supruga Tomu, te znajući da je umro, upita ga:
„Zašto si ti ovdje došao?“
„Došao sam radi novca“, odgovori on.
„Ja nedam svoj novac da se potroši uzalud. To je moja velika (životna) muka.“
„Djede“, odvrati mu sestra Ljuba, koja ga je tako „od milja“ za života nazivala, „mi smo za taj tvoj novac kupili stanove na moru, za tvoje unuke Katarinu i Luciju.“
Vjerojatno zadovoljan s njezinim odgovorom, Tomo joj se ubrzo izgubio iz vida.
Stanove na moru, Katarina i Lucija, nazvale su „Čiča Tomina koliba“.