Komentar na tekst STO PET MU JE GODINA TEK
Martina/ 13.02.2016/Bile smo male djevojčice kada nas je tata učlanio u klub navijača i navijačica Hajduka. Iskaznicu još čuvam. Čini mi se da mi je bilo tri. Nosile smo bile majica s Hajdukovim grbom dok još nije bila moda kupovati dresove slavnih nogometaša. U kući su nam, uz obiteljske uspomene, visjele memoralibije Hajduka, njegovane s jednako toliko pažnje kao i naše slike. Svakog smo ljeta, bez obzira što smo često gledale samo ples četiri sjene igrača, odraz reflektora koji su obasjavali teren na Poljudu, pobožno išli na bar jednu međunarodnu utakmicu Kupa Marjana. Lopta sa slikama igrača slavne generacije Blaža Sliškovića, braće Vujević, Gudelja i mladog Asanovića, vrtjela se i birao se najdraži, čitaj najljepši igrač.
Bilo je to doba kada su se djeca bez straha vodila na stadion, doba kada su igrači svoje srce ostavljali na terenu, a ne u novčaniku. Bilo je to doba kada se pobožno štovalo ime klubova, njihova prošlost, njihovo značenje u ratu. Bilo je to doba kada su ekipni sportovi značili borbu za svoju zemlju, a ne samo, povremeno okupljanje jer im je to, eto, neka obveza.
Bilo je to doba časnoga sporta, sporta prema kojemu se osjeća istinska ljubav. Vjerujem da je Hajduk jedan od klubova za kojega ta ljubav još uvijek postoji. Klub je to za koji cijeli grad još uvijek diše. I ne samo grad. Jedna od, ne presudnih, ali i ne beznačajnih stvari pri upoznavanju moga supruga, bila je činjenica da je „hajdukovac“.
Bilo je to vrijeme kada je jedan čovjek, koji se nikada aktivno nije bavio sportom, svoje srce ostavljao za Hajduk. Bio je to čovjek koji je satima mogao pričati o Hajduku, o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bio je to čovjek koji mi je usadio ljubav prema Hajduku, ali kroz priču o Hajduku, i mnoge životne vrijednosti. Čovjek je to koji mi nedostaje svakoga dana sve više. I zato hvala na ovome tekstu, napisanom, sigurna sam, i njemu u čast.