BITI ČOVJEK – NAJBOLJI JE LIJEK

Tekst: Josip Mayer

Znam da istina boli, ali trebat ćemo se jednom naviknuti na nju.

Teško mi je sa strane promatrati i šutjeti kada gledam kako  od ljudi  prave idiote. Gdje god  bili ili politički ili društveno aktivni, ipak smo svi mi ljudi, a ne zvijeri.

I ova Domoljubna koalicija teško će ostvariti dana obećanja ako tako  nastavi, sijući beznađe, umjesto da već vlada,  da okupi sve svoje snage sijući na vrijeme kvalitetno sjeme i slušajući sve one koje žele u stranci za Hrvatsku nešto uraditi.

Potrebno bi bilo uključiti i njezine koordinacijske ogranke u dijaspori, za koje se  jedino čuje i zna pred izbore ili kad se međusobno svađaju, koga će  izgurati iz ogranka. Sve  to ima sličnosti s  domaćom politikom iako bi  trebalo biti drugačije. Trebaju se  makar oni, koji su u dijaspori, ugledati  na Nijemce.

Šepa nam u politici, u političkom vodstvu, šepa nam u diplomaciji… Nitko u hrvatskoj politici ne  reagira na mnogo važnih ideja i prijedloga. Svi oni misle da je njihovo najbolje.

Ništa  nije puno bolje ni u oporbi Hrvatska raste. Oni smatraju kako uz svoje  probleme i gubljenje vlasti moraju obavezno i dalje vladajućima uzvraćati. Sve se te mane i neuspjesi prenašaju na koordinacijske ogranke u dijaspori. Ista smo nacija.  Kako se  ugledati na druge, ako i radni kolega oko tebe radi iste pogrješke?

Tu  ljude prave ponekad stvarnim idiotima iako oni to nisu. Čak i od onih koji to nisu zaslužili, traži se  nemoguće. Žao mi je i Most-a!  Mnogi ljudi ih ismijavaju, posebno dr. Božu Petrova, i to samo zato što se više bori za budućnost. Iako je čovjek psihijatar po struci, ne zna se svađati. Dok  liječi sve bolesti drugih, pitanje je hoće li imati energije, snage i mudrosti izliječiti samoga sebe.

Ništa puno bolje nije prošao u bivšoj Vladi ni gospodin Zlatko Komadina,  župan Primorsko – goranske županije dok je bio kratko ministar Prometa i veza. On je čovjek koji se ne zna svađati, bira riječi, mnogo kaže, a nikoga ne uvrijedi.

Čovjek je obolio od nekog čudnog sindroma. Oporavljajući se u svojoj županiji, postao je opet župan, a danas  kandidat za predsjednika stranke SDP,  kao protukandidat  Zoranu Milanoviću.

Ne moramo se  čuditi ni gospođi Jadranki  Kosor, nekadašnjoj premijerki, kada sjedeći u saborskoj klupi, ne štedeći ni svojega zdravlja, opleće po svima, a pri tom bira  riječi da ne uvrijedi čovjeka, ne gledajući tko je u kojoj stranci. I ona ima što reći. Na kraju kraja i ona je imala neke uspjehe u hrvatskoj politici.

Slično je prošla i gospođa Madračević u iseljeništvu. Predsjednica je stuttgartskog ogranka u svojem domoljubnom koordinacijskom ogranku, kojeg je vodila dosada. Iako nije politički

diplomat,  radno i aktivno je pomagala kulturno-sportskim udrugama.

Osobno se sjećam jednom, još dok sam bio aktivan u udruzi  „KuSV Zrinski Waiblingen“, kada je  jednom uzornom financijskom špricom dala  pomoć za nabavu folklorne robe.

Onoga  tko je naučio i želi raditi, ima iskustvo s ljudima u društvu, treba  pustiti da radi, a ne mu braniti. A brane obično oni koji baš ništa ne rade.

Štefica je i dalje  aktivna u Hrvatskoj kulturnoj-sportskoj udruzi u stuttgartskom Velebitu. Nitko se  ne mora čuditi ako postane i  njegova nova predsjednica.

Sve u svemu zaključujem: Biti čovjek, najbolji je društveni i politički lijek.