Stipo Lučić
Oprostite mili, cvjetovi najdraži,
za ljubav što nehoteć previdjeh,
sve nježnosti nemušto propuštene
i poljupce nježne, čuvane, nedarovane.
Oprostite što otac, muškarac sam,
što trka životna spriječi, umori me,
što životne borbe oteše, odvojiše od vas,
što rat krvavi odvodio me,
što domovini ljubav dadoh, vama uskratih,
što u tuđinama bijah bez ljubavi vaše,
u daljinama bez ručica razigranih,
u osamljenosti bez smijeha i igre vaše,
bez suza dječjih žalovitih i sretnih.
Oprostite što poslovi teški umaraše me,
što ponekad ni sebi ljubav ne dadoh,
što danima ljubav očinsku krio sam,
što disciplinama i redom zločest sam bio.
Oprostite mili moji,
što sve nedaće moje ne znadoste,
što sve boli zatajio sam,
što patnje moje skrivah,
što nadanja i molitve za vas, ne čuste,
što suze zbog vas skrivah odavna,
što u srcu nosim vas vječno.
Oprostite mili moji,
za ljubav nedoživljenu