Iz sonetnog vijenca “Zadarska ogrlica”
SONET PETI
Roko Dobra
i sad evo rasteš do bijelih zvonika
iz kraja pošasti i sablasti sjena
nemilih osama i stravičnih slika
jasno sluteć da će doletjet iz pjena
pobješnjelih vâlā neke vrele ptice
a čiji će lepet i raskoš arija
u suzvučju s vjetrom raspršiti tmice
suncem Te Deuma i Ave Maria
jer zrcalost čela i duše bez mana
zlotvor ne potamni ni prijetnjom edikta
da se nađu ključi zdanja Kolomana
al ne zgriješe sestre starca Benedikta
pa visoko hitaš međ kliktava jata
sav obasjan sjajem i srebra i zlata
SONET ŠESTI
sav obasjan sjajem i srebra i zlata
na obzorju grimiz pretačeš u ruže
laste dvorce grade od suza i blata
nad smaragdnom sikom galebovi kruže
biserje se moru sad više ne vraća
i ruka ti zlatna kaležom od srebra
gorčinu ne nudi jer za bol je kraća
ne pucaju kosti ne krvare rebra
na besmrtnom pijesku u bjelini inja
koraci ti lome prepreke ka moru
kao sunce blista Šimunova škrinja
jednako u suton jednako u zoru
stog presretan toneš u snove bez krika
dišuć dušom gordom svog ponosnog lika
Uvijek kad otvorim Portal nanovo čitam sonete o moru.
“…sav obasjan sjajem i srebra i zlata
na obzorju grimiz pretačeš u ruže…”
Što ima ljepše?