JEDNA POSVE NESVAKIDAŠNJA VOŽNJA

piše: Marija Kukić
Nekada, u prošlom stoljeću putovali su ljudi na vrlo različite načine. Na kraćim relacijama putovalo se ‘cipelcugom’, dakle pješačilo se. Najkorištenije prometalo bio je bicikl. Njime se odlazilo na posao, vozilo do prve željezničke postaje na vlak, odlazilo  na sajmove, u trgovinu u drugo mjesto jer u selu nije bilo dućana. Vozilo se njime i u posjet rodbini i prijateljima, na svadbu, pogrebe, kirvaje…

Kamioni su bili rijetki, autobusi san svakog putnika, a traktori vlasništvo samo onih najimućnijih.  Seljaci su se najčešće koristili zaprežnim kolima u koje su bili upregnuti konji. Ili volovi. Bila su to drvena kola, a oni bogatiji, a bilo je i takvih, imali su kola s gumenim kotačima koje smo mi nazivali – platon. Još ugledniji vozili su se fijakerom, a ni kočija nije nedostajalo.

I svatovi su se vozili kolima.  A tada su važniji svati : mladenci, kumovi, djeverovi, djeveruše …sjedili na sicu. Bilo je to udobno, meko sjedalo presvučeno kožom, jako je sličilo današnjim foteljama i bilo je smješteno u zadnjem dijelu kola.

Kočijaš i  suvozač sjedili su na običnoj dasci koja je bila prekrivena krparama ili ‘konjskim dekama’. Daska je bila tvrda i neudobna, posebice ako je vožnja duže trajala.

Ceste i putovi  nisu bili asfaltirani nego makadamski, puni  rupa i kamenja. Vožnja nije bila baš ugodna, ali stariji su znali reći:

„Bolje se ciganski voziti, nego gospodski pješačiti.“

Često su se tijekom vožnje znale događati neobične pa i smiješne zgode.

Ni svećenici onog vremena nisu na sahrane, u posjet bolesnicima, na mise, u ispomoć drugim župnicima …išli automobilima. Ma, tko ih je tada imao? Ako je trebalo nekamo putovati, i oni su se vozili kolima. Ne na drvenoj dasci nego odzad, na sicu.

Vozio jednom Ignac, Naca, svećenika Mirka u susjednu župu. Župa je bila udaljena nekih petnaestak kilometara, dan je bio tmuran, ali ne i hladan. Proljetno sunce koje se igralo s oblacima  i lagani povjetarac činili su vožnju podnošljivom.

Svećenik se smjestio udobno na sic. Konji su laganim kasom vukli kola, Naca čvrsto držao kajase u rukama, a svećenik je  zadrijemao uljuljan laganim treskanjem kola.

„Neka ga, neka spava! Već ću ja njega probuditi kada stignemo na odredište“, mislio je Naca i potiho pjevušio:

„Oj, motiko odsić’ ću ti uši,

Ti si mojoj dodijala duši…          i

Da je meni nabaviti kravu

Koja daje graševinu pravu…

I dok je Naca bio okupiran pjevušenjem,  naletio je na jednu veliku rupu na cesti. Konji poskočili, kola  se zatresla, sic sa župnikom se malo prodrmao te zajedno sa svećenikom ispao iz kola. Kočijaš nije ništa primijetio nego je pjevušeći nastavio vožnju.

Stigavši u susjednu župu, ustao je sa svog kočijaškog mjesta sa željom da probudi svećenika i da mu da do znanja da su konačno stigli. Ali, gle čuda! Nema  sjedala, nema ni svećenika!

 „Pa, gdje su? Nisu li valjda nekim čudom postali nevidljivi? Sanjam li ja to, o Bože? Što mi je činiti?“ sav u mukama pitao se Naca.

Mozgao, mozgao i nikako mu nije bilo jasno kamo su to isparili i sic i svećenik. Vratio se na svoje kočijaško mjesto, okrenuo kola, potjerao svoje konje natrag i put pod noge! Krenuo tražiti izgubljenog suputnika. Nakon kratkotrajne vožnje, ugledao je Naca svećenika kako sjedi u svojoj ‘fotelji’ uz sam rub ceste. Sjedi i  moli za svoga kočijaša.

Svi koji su ga poznavali slažu se da je župnik Mirko bio velika dobričina. Da je uistinu bio veliki čovjek, pokazuje i činjenica da je i jedna ulica u Kutjevu, mjestu u kojemu službovao,  dobila po njemu ime.

Ne! Nije se on naljutio na Nacu, nije ga korio, samo je na svoj jedinstven i miroljubiv način kroz smiješak dobacio:

„ O, Naca, Naca, nemoj više tako brzo tjerati konje! I pazi na rupetine po cesti! O, Naca, Naca!“