( Sestri Mirjani koja mi u sjećanje vraća djetinjstvo )
piše: Marija Kukić
Riječ špajz ili špajza dolazi od njemačke riječi Speise – hrana, a u mom kraju stariji ljudi tu riječ gotovo svakodnevno koriste. Malo tko će od starijih reći; ostava, spremište, smočnica. A znamo svi čemu služi.
I ja sam u djetinjstvu imala špajz. U njemu se nije držala slatka i kisela zimnica. Našlo se tu po koje burence domaće šljivovice, koja vreća krumpira …a najviše mjesta zauzimale su kojekakve jednostavne alatke, predmeti koji su se vrlo rijetko koristili, sve ono što se nije imalo gdje odložiti. Nije bilo ni šupa, ni podruma, ni …pa je ovaj prostor bio zapravo svaštara.
Da bi se do njega došlo, moralo se proći kroz tijesni i mračni hodnik, kroz jednu sobu koja nije gotovo ničemu služila, a tek tada bi se stiglo do rupe zvane špajz.
Bio je to prostor koji nije imao tavan, ali iz njega se moglo dugim, klimavim i istrošenim ljestvama popeti na tavan. Bez obzira što su ljestve imale svaku drugu ili treću prečku, u vrijeme sušenja mesa, djeca su se otimala koje će od njih na tavan po kukuruz ili žito za domaće životinje.
Taj špajz bio je ružan, neožbukan, pun svega i svačega. Još kada bi netko izvana zakajlao vrata, nije bilo ni malo ugodno u njemu boraviti. Pogotovo ne na duže vrijeme. Jeza bi obuzela cijelo tijelo, trnci bi prolazili cijelim bićem, a ako je bilo i mračno, strah od „prikaza“ ovladao bi tobom.
Za vrijeme jednog doručka ( a jeo se temfani krumpir ), majka je poslala sestru Mirjanu/ Miru u bašču po grincajg. Tamo je sestra ugledala mladu, tek zametnutu papriku i pomislila:
„O, kako će ona dobro pristajati uz krumpir! Nabrat ću je malo i tako ćemo imati uz krumpir i finu salatu.“
Rečeno, učinjeno. Raširila ona svoju cigovanu klajdu i u krilo, ubrala skoro sve poput nokta sitne papričice. Obrstila papriku tako dobro da su na stabljikama ostali samo cvjetovi. Sa širokim osmijehom na licu prostrla ona svoju salatu na stol.
Nastao je u kući pravi lom. Kad je majka vidjela Mirjanino remek-djelo, uhvatila se glavu i povikala:
„Dite božje, što si to uradila? Ove papričice ubrane iz sredine stabljike trebale su ostati za sjeme! Što ću na proljeće sijati?“
Nakon ovih riječi, uhvatila je sestru za kosu, ugurala ju u špajz i dobro zabarikadirala vrata. Dok su preostali članovi obitelji vodili bitku s krumpirom, Mirjana je plačući sjedila na klimavim ljestvama gladna, osamljena, prestrašena pitajući se:
„Koliko dugo ću čamiti ovdje“?
Bila je mala, ali vrlo dosjetljiva. Sjetila se tavana i kobasica. Popela se na tavan, otkinula komad kobasice, a potom se laganim koracima spustila niz ljestve. Sjela je na najnižu prečku i uslast pojela svoj obrok. Dok su ostali članovi obitelji doručkovali temfani krumpir, ona se gostila kobasicom.
Dugo je ostala zaključana u špajzu. Kad je majka otvorila vrata, imala je što vidjeti. Mira je sjedila na ljestvama i gutala svoj posljednji komad kobasice.
Što je majka učinila kad je to vidjela?
Pitala ju je:
„Miro, koliko si kobasica načela?“
„Jednu, mama! Komad kao pedalj.“
„Dobro, dobro, dite! Dobro je što nisi druge dirala. ‘ajde sada van, a drugi puta, kad napraviš opet neku glupost, špajz ti ne gine.“
Kada mi je nekidan sestra ovo ispričala, počeli su se slagati kamenčići u mozaiku moga sjećanja. Sjetila sam se kako je ta „čudesna“ prostorija bila nama prava noćna mora i kako sam se svaki puta naježila od straha kada bi netko od roditelja povikao:
„ U špajz! U špajz!“
Svi mi imamo nekakva “čudesna” sjećanja na naše djetinjstvo.
Kada mami ispričam neka od tih sjećanja, ona se uvijek zgrozi i kaže kako se to nije dogodilo. Međutim, sjećam se i zašto su bile pojedine kazne – iz kojih sam kasnije mnogo toga naučila 🙂
Teško je djetetu reći i nadati se kako će naučiti nešto iz izrjeke “nauči iz tuđih pogrešaka”.
Mama nama djevojčicama nikada nije dala da nosimo hlače. Doduše u to vrijeme cure su ih rijetko nosile. Ali ipak! Put do škole trajao je 7 km ‘cipelcugom’, a zime su bile puno oštrije i ljuće nego ove danas. Nikada se pred roditeljima nisam skinula u kratke hlače, a kamoli u kupaći. No, nisam zbog toga lila suze. Bila su to takva, drugačija vremena i drugačiji stil života. Ipak roditelji su mi omogućili uz puno muke i vlastitog odricanja da završim školu i jednoga dana postanem ovo što sam danas. Možda su ponekad bili strogi (a tko nije ponekad griješio… Read more »
Nisam sklona takvim zastarjelim metodama, ali u ono vrijeme su one bile gotovo i često jedine.
Međutim, ima i danas odraslih koji pribjegavaju takvim neugodnim i zastrašujućim metodama prema djeci, pa djeca imaju traume i kao odrasle osobe.
Jednu stariju gospođu sam upitala jednom zbog čega nikada ne odlazi na plažu, a ona mi je odgovorila da su je kao malu silom bacili sa obale u more ne bi li se sama snalazila i proplivala. Od tada ne želi ni čuti za kupanje u moru, iako joj je do mora dovoljan 1 minut hodanja.
Upravo tako Slavonac
Glad je glad,žeć je žeć,djete je djete ma da mi je poznato da neki od roditelja i dan danas pobjesne,te kažnjavaju vlastitu djecu, radi nekog,svog načina radnoga stresa..Nemisleći pri tome na djetinjski doživotan utkani strah.
Upravo kako ga to opisuje i Gospođa Marija.
Kada mi je nekidan sestra ovo ispričala, počeli su se slagati kamenčići u mozaiku moga sjećanja. Sjetila sam se kako je ta „čudesna“ prostorija bila nama prava noćna mora i kako sam se svaki puta naježila od straha kada bi netko od roditelja povikao:
„ U špajz! U špajz!“
Ja sam još uvijek za stare metode kažnjavanja djece.
Na današnju djecu ne smiješ povisiti glas jer odmah se hvataju Hrabrog lelefona , traže pomoć psihologa…
Ne treba ih kažnjavati fizički, ali treba uvesti nekakvu kaznu ili zabranu.A i od malo lupanja “po guzi” neće nikome ništa biti.
Zbog prevelikih prava koja su danas dana djeci, djeca i jesu puno raspuštenija i “življa” nego što smo mi bili.
Bravo za stara vremena naših predaka!
Ma vjerujem da su svi ljudi u svom djetinjstvu
imali po koji nestašluk, koji je trebao biti na neki
način sankcioniran. U ovoj zgpdnoj priči vidi se i
snalažljivost, jer glad je glad.