Država ne može biti kriva!?
piše: Marija Kukić
Glavni likovi ovoga teksta dvojica su mladića, obitelj jednog od njih, Županijski sud u Šibeniku, a radnja se dogodila i još uvijek se događa od 2011. sve do danas. Mjesto događanja grad je Šibenik.
Jedan mladić bio je tada maloljetnik, imao je sedamnaest godina, a u vrijeme ovog događaja trebao se nalaziti u kazneno-odgojnoj ustanovi pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Šibeniku. Načinio je oko četrdeset prekršaja do svoje sedamnaeste godine, te teških kaznenih djela, napada, krađa, paleži… Ali on nije smješten u odgojnu ustanovu nego je slobodno šetao gradom.
Te noći u studenom 2011. jedan dvadesetpetogodišnjak hodao je ulicom. S leđa ga je napao i brutalno pretukao gore spomenuti maloljetnik. Nanio mu je stravične ozljede glave od kojih se godinama oporavljao. Boreći se za život, viseći na rubu između života i smrti, izgubio je u prva tri mjeseca četrdeset kilograma. Tri mjeseca hranio se intravenozno, pa kroz sondu, pa su mu miksali hranu. Nije mogao hodati, govoriti… boravio je u mnogim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj.
Nakon kalvarije kroz koju su Jure i njegova obitelj prolazili, mladić se nakon djelomičnog oporavka vratio na faks i uz pomoć izvrsnih profesora iz Splita na Studiju mora, položio nekoliko preostalih ispita, te diplomirao i postao magistar inženjer morskog ribarstva.
Iako materijalno osiromašeni silnim troškovima za liječenje sina, roditelji su bili bogati u srcu jer je konačno svršila višegodišnja agonija. Mnogi dobri ljudi, poznanici, prijatelji, Grad Šibenik, profesori, liječnici, mnogi znani i neznani… svi oni ispleli su vijenac dobrote i pružili ruku pomoći.
A danas ova obitelj proživljava novu kalvariju koja ih je, moglo bi se reći, potpuno dotukla. Ovaj puta agonija je stigla u vidu sudske odluke. Naime, obitelj je tužila državu jer se u vrijeme odigravanja ovog zločina maloljetnik nalazio na slobodi, iako je još u listopadu donijeta pravomoćna presuda da se treba nalaziti iza brave odgojne ustanove. Kažu da ga nisu tamo mogli smjestiti zbog prenapučenosti doma.
Ovih dana Županijski sud donio je odluku. Ne samo da je ukinuta odgovornost, već je Juri i njegovoj obitelji uskraćena mogućnost da se financijski koliko-toliko oporave. Ne samo da im je uskraćena ta mogućnost, nego odlukom Županijskog suda u Šibeniku moraju podmiriti sudske troškove od 182 800 kuna. Pokojni sportski novinar gospodin Mladen Delić na ovu odluku zacijelo bi uskliknuo: „Ma, ljudi moji, je li to moguće!?“
Mladićeva majka između ostaloga kaže: „Ova me je presuda poučila da moj Jure nema pravo na dostojan život čovjeka, da godine i godine teške bitke za njegov oporavak… pravosuđu ove države ništa ne znače i da bolje prolaze napadači nego njihove žrtve. Sram me je što živim u ovakvoj državi…
Poručujem sucima Županijskog suda u Šibeniku, neka se na ime naknada pravničkog troška, naplate prodajom naše kuće. Pokazali su da se u ovoj državi psi i mačke zaštićeniji od moga sina“, ogorčeno govori majka mladića.
Mislim da je svaki komentar suvišan.
Dakako da je dobro imati Boga za ujaka. Ovaj međutim
siledžija koji je između ostalog unakazio nesretnog mladića, ima čak i više ujaka. Davno na izložbi slika u
studentskom centru u Zagrebu pročitao sam na jednoj
slici tekst : Zaustavite Zemlju, hoću da siđem…………