Piše: Slavica Jurčić
Najslađa je skrivena ili zabranjena ljubav.
Kamen joj je bio jastuk na kojemu je čekala njega, svoju tajnu ljubav.
Ljubica je mislila da on neće doći. Virila je iza vodenice, ali od žubora vode nije čula njegove korake iza sebe.On , Ivica, sluga njenog strica, nježno ju je povukao u hlad vodenice. Njena kosa se rasula niz leđa, a kada se okrenula prema njemu, usta su joj se razvukla u prekrasan osmijeh.
„Sutra idem u grad s gazdom. Imaš li kakvu želju?”pitao ju je Ivica.
„Imam! Povedi me sa sobom i nemojmo se nikada više vratiti“, rekla je ona i poljubila ga.
Ivica je bio najvrjedniji radnik u njihovoj zajednici. Njen stric i strina su ga poštovali i cijenili, a Ljubica ga je zavoljela još kada je kao siroče došao pod njihov krov.
Ljubičin otac je mlad umro i ona je s majkom živjela u zajednici sa stricem koji je bio prema njima okrutan.
U njoj se budio otpor i sve je češće majci govorila da će pobjeći. Ivica joj je trebao biti dobar oslonac.
Dvoje mladih su često bježali u osamu i jadali se jedno drugom. On je isto težio odlasku, ali nije imao hrabrosti.
Na sam Badnjak cijela zajednica je imala zajedničku večeru i poslije nje su svi krenuli na polnoćku u mjesnu crkvu.
Ljubica je obukla ono malo skromne robe koju je imala, a njene sestrične, stričeve kćerke, obukle su se u zlatom opšivenu nošnju. Sretne i gizdave vrtjele se pred crkvom. Suza u Ljubičinom oku se zaledila. Vidjela je majka da je Ljubica tužna.
Vraćajući se kući, svijet je žamorio, mladi su zaostajali, udvarali se dečki curama.
Jedino je Ljubica požurila da stigne svoje ukućane. Pred kapijom ju dočekao Ivica, čestitao joj Božić i metnuo poklon u ruke.
Ona je šuteći otišla u svoju sobu i legla spavati. Ujutro je razmotala poklon. Bila je to marama vezena zlatom.
Toga jutra Ljubica je pomagala majci i strini oko doručka i ručka, a sestrične su spremale stol i dotjerivale se.
Kada su svi došli do stola za doručak, stric je zovnuo Ivicu da sjedne do njega. Započeo je molitvu. To je svima bilo čudno, a i Ivica je bio zbunjen.
Nakon jela stric je pozvao svoju najstariju kćer Vjeru, dignuo Ivicu te svima rekao svečanim tonom:
„Za mjesec dana Ivica i Vjera će se vjenčati”.
Ljubica je mirno stajala iako je osjetila jezu u cijelom tijelu. Ivica je prihvatio Vjerinu ruku i svi su im čestitali.
Ljubica je otišla u sobu. Toga dana ju nitko više nije vidio. Povukla se i ni s kim nije pričala.
Srce joj je prepuklo i ona je odlučila otići. Nije joj dugo trebalo, skupila je ono malo svoje odjeće i obuće u zavežljaj, poljubila majku koja je još čvrsto spavala.
Nakon godinu dana stiglo je majci pismo. U pismu je bilo i nekoliko slika. Ljubica joj je pisala iz bijeloga svijeta. Udana je i ima jedno dijete.
Na slici je ona u gradskoj odjeći s visokim vojnim časnikom, a u njenom krilu mala djevojčica.
Njen stric zgrabio je pismo i slike i bacio u vatru psujući glasno. Žene su plakale i molile ga da se smiri. Na kraju Ivica je zagrlio Ljubičinu majku i poljubio ju u obraz.
Znao je on da je to dijete njegovo. Nadao se potajno da će se Ljubica jednom ipak vratiti.
I vratila se! Nakon trideset godina došla je sa svojom djecom da im pokaže svoju rodnu kuću i ognjište koje je opustjelo. Nitko ju tu nije više čekao. Svi su već odavno pomrli.
Odlučila je ostati i proživjeti ostatak života tu gdje joj je bilo najljepše jer je tu doživjela prvu i jedinu svoju ljubav.