tekst i foto: Joso Špionjak
Grad Pforzheim na dan 24. travnja 2016.
Nikada nije bilo lakše steći protivnike nego što je to u današnjici slučaj.
Evo, ja tvrdim: „Vidio sam anđele u pol’ bijela dana.“
Sada mnogi misle:“Daj, mani se fantaziranja!“
Ozbiljna je stvar.
Nije mi šala ni na kraj pameti.
Bila neka baka u našem kraju koja je jednom prilikom rekla:
„Kroz mnoge teškoće sam prošla i namučila se.
Al‘ mi je najteže što sam cili život slipa bila kod zdravi‘ očiju.“
„Pa, kako to bako?“– pitali je ljudi.
Odgovorila je tihim, gotovo pokajničkim glasom:
„Nisam nikada naučila čitati i pisati.“
Ne mogu se pohvaliti da sam posebno dobar vjernik.
Uhvati čovjek sam sebe u sumnji i kolebanju.
Ipak ima nešto što me potiče da ostanem na putu traženja.
Tu je nekoliko doživljaja od kojih bih spomenuo jedan.
Razdaljina između pitomog posavskog mjesta Grebnica i lijepog njemačkog gradića Pforzheima iznosi više od jedne tisuće kilometara.
Današnji događaj i moje prisjećanje povezuju upravo ove dvije udaljene točke.
Prohujalo je već više decenija od moje Prve svete pričesti.
Jedan momenat je ostao pohranjen duboko u mom sjećanju i bilježim ga, pa tko vjerovao, tko ne.
Ima li smo pripreme, odnosno vjeronauk u jednoj oronuloj kapelici koja se nalazila u centru sela.
Takve kapelice su oduvijek bile simboli kulture i prepoznatljivosti naših posavskih mjesta.
Kasnije je ona porušena i premještena u drugi kraj.
Radilo se o izgradnji nogometnog igrališta i put se morao pomaknuti ulijevo.
Ispovijed je bila u drugoj, većoj kapelici koja se nalazila u samom groblju i ujedno je služila kao filijalna crkvica.
I za to mjesto je vezano moje neobično iskustvo.
Bilo nam je objašnjeno što se ubraja u neispravno ponašanje i zbog čega se trebalo pokajati.
Ne mogu se točno sjetiti što sam ja imao na računu nevaljalih stvari u to vrijeme.
U svakom slučaju sam tom ispitu savjesti pristupio sa velikom spremnošću.
Ispovijednik je bio iz Hrvatske Tišine jer je u to vrijeme dio našeg mjesta pripadao toj župi.
Strpljivo je slušao naše dječje nestašluke i blagim glasom nas blagoslivljao.
Ustao sam poslije ispovijedi ponešen čudnim osjećajem.
Rekao bih, poput čovjeka koji hoda sa teretom na ramenima i onda mu netko taj teret makne, a on nastavlja laganim koracima koračati, gotovo lebdeći iznad zemlje.
Sad će tu neki reći da je to samo dječja mašta.
I ja bih to rekao da se nije meni osobno desilo.
Ne postoje riječi koje mogu opisati taj doživljeni osjećaj.
Da se vratim na početak priče. Gdje ja to vidjeh anđele?
U Pforzheimu u crkvi posvećenoj svetome Anti.
Na Prvoj svetoj pričesti.
Jato anđela.
Marie-Luise, Matej, Mario…njih dvadeset i četiri.
Prepuna crkva.
Ispunjena radošću.
Ima i takvih koji kažu da je rano i neopravdano govoriti mladoj djeci o vjeri.
Nazivaju to manipulacijom.
Nasuprot.
Manipulacija je ne dozvoliti i takvu mogućnost gledanja na svijet.
Svijet u kome postoji pokajanje i praštanje.
Koliko li je samo hladnoće između ljudi koji ne mogu oprostiti?
Raskidaju se prijateljstva, brakovi, podliježe raznoraznim porocima jer tamo neki zid varljivog ponosa priječi pogled naprijed.
Moglo bi biti kasno ljude poučavati vjeri kad dođu u starost one bake koju spomenuh.
Ostali bi slijepi cijeli život.
A biti u potrazi za zdravom vjerom se isplati.
To je abeceda za čitanje knjige životne.
Prekrasna slika dragih nam prvopričesnika poručuje jasno i glasno:
„Ovo je dan što ga učini Gospodin.“