ŠTO JE LJUBAV

Iz naše arhive/ Objavljeno 24.10.2016.

piše: Slavica Jurčić
Ljubav je kemijska reakcija. Možda! Ne znam.

Što to naše bake i djedove drži u braku  50  i više godina? Ni jednom nisu pomislili na rastavu, a i ako jesu, to nikada nisu izustili ili rekli pred svojim bračnim partnerom.

Čitam u novinama. Negdje u istočnim zemljama mladi bračni par otišao je  na bračno putovanje. Nakon izlaska iz mora, mladoženja prvi puta vidi svoju dragu bez šminke.

Naravno, šokiran izgledom svoje supruge zatražio je rastavu.  Ona je  na sudu priznala da je uradila  nekoliko estetskih zahvata. To  joj nije pomoglo da zadrži ovoga čovjeka sa sobom.

Njemu je bio bitan vanjski izgled žene.

Nije bitno zna li ona skuhati, je li uredna domaćica i nije uopće bitno je li ona osoba koja bi ga trpjela u slučaju bolesti. Ona je njemu jednostavno ružna i  on više ne želi živjeti s njom.

Sada sam se sjetila i jednog slučaja iz Kine kada se mladom paru rodilo dijete. Suprug je šokiran izgledom djeteta i tvrdi da je dijete ružno iako su oba roditelja lijepa.

Ne znam bi li se smijala ili plakala.

Majka ružnog djeteta priznala je da je potrošila oko 100 000 dolara na estetske operacije i da je bila jako ružna kada je bila mlada.

Naravno, slijedi “ružna” rastava.

To dijete nije krivo što su roditelji nerazumni. Nakon njihovih pogrešaka dijete postaje žrtva koja mora trpjeti i cijeli život provesti s mišlju da je  odbačeno od svoga oca jer nije lijepo.

Prije nekoliko mjeseci u bolničkoj čekaonici upoznala sam gospođu srednjih godina koja mi je pričala o svojim problemima.

Njen suprug je obolio od karcinoma, a ona cijelo ljeto njemu ide u bolnicu  biciklom u jednom pravcu 7 kilometara, i to ujutro i popodne.

Toga ljeta  bile su velike vrućine, ali ona ni jedan dan nije propustila, a da ga ne posjeti. Kada je muž izašao iz bolnice, ona se razboljela. Nije se osjećala dobro. Pronašli su joj neku mrlju  na plućima.

Pričala ona meni o svojoj djeci i snahi koja radi. Treba čuvati dvoje  sinovljeve djece. Ona se sve lošije osjećala i  morala je tražiti pomoć.

Osjetila sam  u njenom  glasu strah i brigu, ali za svoje ukućane, za supruga koji treba njegu, a sada je i nju bolest pritisnula i ne može im biti od pomoći.

Slušala sam ju  jedno pola sata i morala sam joj reći otvoreno: „Morate draga moja, misliti na sebe i biti egoist”.

Ona nije bila egoist. Nedavno sam vidjela njenu osmrtnicu. Tuga mi je natjerala suze na oči. Ona je bila žrtva svoje ljubavi prema obitelji kojoj je nesebično pomagala.

I što je ljubav? Je li ljubav žrtva za drage osobe, svoju djecu i obitelj?

Vjerojatno je ljubav upravo to.