NA POTOKU „ĆUPRIJA“

tekst i foto: Marija Kukić
Kutjevo/ Dvije ulice. U jednoj ulici kuće samo na lijevoj, u drugoj samo na desnoj strani. Svaka ulica nosi svoj naziv. Iako se susjedi mogu vidjeti, čuti, nadvikivati, ipak nije jednostavno doći jedan drugome.

Zašto je to tako?

Zato što ulice razdvaja potok koji izvire na južnim padinama Krndije, na gori bogatoj čistim, bistrim izvorima.

Svi ti izvori čine potočiće koji se grle, sljubljuju i rađaju potok koji protječe mojim mjestom, a zove se Kutjevačka rika.

E, taj naš potok! Ta naša Kutjevačka rika! Kad bi samo znala i mogla pričati! Sigurno bi ispričala mnogo, mnogo zanimljivih priča.

Da bi susjed iz jedne ulice mogao doći susjedu sa suprotne strane potoka, dakle  u drugu ulicu,morao je propješačiti dobar komad puta gdje se nalazio most koji ih je spajao (ili razdvajao). Ma što most? On je namijenjen vozilima s dva ili četiri kotača… i vozila su ga brzo prelazila.  A pješak je morao prevaliti dobar komadić puta.

Da ne bi uvijek morali preko mosta, ljudi su na jednom mjestu preko potoka načinili „prilaz“. Bila je to samo jedna obična, malo šira greda, naravno bez rukohvata. Pješaci su preko te „ćuprije“  prelazili vrlo oprezno, baš poput hodača po žici. Nogu ispred noge! Jer ispod je tekao potok, ljeti s vrlo malo vode u njemu i koritom punim kamenja.

Kada potok nabuja, posebice kada se počinje topiti snijeg na Krndiji ili kada kiša danima neumoljivo pada, tada je potok dubok, mutan i hladan. Tko bi se poželio kupati u takvoj vodi? No, znalo se i to dogoditi.

Naš poštar Vinko trebao je dostaviti pošiljku u ulicu preko potoka. Da se ne mora  vraćati do mosta, Vinko je odlučio skratiti sebi put. Ići će on preko „prilaza“. Polako, mic po mic! Oprezno i lagano  šuljao se gredom poput mačke  pazeći da  mu kotači motocikla ne promaše gredu.

No, prednji kotač se okliznuo i počeo zrakom „ploviti“, za njim i zadnji, a potom i cijeli motocikl zajedno s poštarom. „Uplovili“  oni u vodu što ispod „ćuprije“ teče.   Što  činiti? Osvrnuo se  poštar lijevo, desno da vidi gleda li ga tko. Ah,  gle, ide jedna baka!

Ustao se Vinko iz vode, zgrabio svoje vozilo i počeo ga izvlačiti na suho. Ugledala starica poštara i motor u potoku i sva izvan sebe, uplašeno i znatiželjno upita:

„Što radiš, Vinko, u potoku?

“Pa zar ste slijepi? Zar ne vidite da perem motor u potoku? Vidite kako je musav!“

Stala se žena križati i lijevom i desnom te progovori:

„Svašta! Tolike sam godine proživjela, ali još nisam u svome životu vidjela da poštar u potoku pere motor.“

I nastavila je put. Tko zna kamo?! Poštar je na sreću prošao bez ozljeda iako je pao s gotovo tri metra visine.

Ni danas susjedi ne idu jedan drugome u posjet preko zidanog mosta nego drvenim mostićem koji je u međuvremenu „moderniziran“. Načinjen je od dasaka, puno je širi i ima rukohvat.

Da ne bi, ne daj Bože, još koji poštar u potoku motor okupao!