piše: Marija Kukić
Dogodilo se u susjednom gradiću
Život piše priče, nekada vesele, nekada tužne, nekada sa sretnim, a nekada s nesretnim završetkom. Magdalena baš nije imala sreće u životu.
Odrasla je u posve prosječnoj obitelji, bila posve prosječne ljepote i udala se za jednog posve prosječnog mladića. Nije joj mladić rekao da ima problema sa srcem.
Već prve bračne noći Magdalena je osjetila gorak okus života. Njen Martin umro je te noći. Srce! Otkazalo mu srce! I tako je Magdalena već prve noći postala udovica.
Samovala ona, provodila u tuzi duge dane, još duže noći. A kad je bol malo minula, upoznala je, zaljubila se i na koncu i udala za zgodnog udovca iz susjednog mjesta. Život im je započeo sretno, ispunjen ljubavlju i međusobnim uvažavanjem i razumijevanjem. Plod njihove ljubavi bila su dva mala slatka anđelčića, dječak i djevojčica. Uživali su u njima i u svojoj ljubavi.
Za vrijeme ljeta Magdalenina prijateljica poslala je k njoj svoju djevojčicu Marinu na nekoliko dana da se druži s djecom i da se zajedno igraju. Djeca su i pomagala u malim sitnim poslovima, a užitak im je pričinjavala vožnja u seljačkim kolima. Jednog srpanjskog dana iz polja se vozila slama. Djeca su sjedila na vrhu kola, u slami. Marina se nespretno okliznula i pala. Glavom je udarila u kamen i na mjestu preminula. Teško je i zamisliti pakao kroz kojega su svi prolazili.
No, priči tu nije kraj. Muž se razbolio. Dobio je tuberkulozu, bolest koja se u ono vrijeme teško liječila. Često je završavala smrtonosnim ishodom. Otišao je na liječenje u Klenovnik, ali bolest je izišla kao pobjednik i mladi muž je preminuo.
Magdalena je po drugi puta postala udovica, ovoga puta s dvoje nejake djece. Samohranoj majci s dvoje nejačadi i bez zaposlenja bilo je teško. Odlučila je vratiti se roditeljima gdje će, nadala se, imati potporu i pomoć sada već ostarjelih roditelja.
Život je jurio dalje, djeca odrastala, a Magdalena se brinula o njima i roditeljima. Sve je nekako funkcioniralo.
Ali, život se pobrinuo da ispiše još jednu priču. Magdalenin dječak načinio je sebi praćku. Htio je pokazati majci, sestrici, baki i djedu kako on zna i može praćkom pogoditi metu. Nategao je gumu, naciljao… ali kamen nije pogodio odabranu metu nego njegovu sestricu. I to u sljepoočicu. Hitna je brzo reagirala, ali djevojčici nije bilo spasa. Preminula je na majčinim rukama.
Dječak je krivio sebe. Taj osjećaj krivnje nije mu dao mira. Nastavio je živjeti s velikom grižnjom savjesti optužujući sebe za sestrinu smrt. Nije imao sna noću, nije imao mira danju. Stalno mu je pred očima bila slika mrtve sestre na majčinim rukama.
Život piše priče. Nekada sa sretnim, nekada s nesretnim završetkom. Nesretnim baš poput ovoga jer Magdalena je ponovno ostala sama. Sin je na kraju okončao svoj život. Ni Magdaleninih roditelja više nema jer su otputovali u ‘vječne poljane’.
U poljanama zelenim
Ti im daješ odmora…
piše u jednom psalmu.
A Magdalena!? Živi. Životari. Sama poput pustinjaka. Svakodnevno nesigurnim, sporim korakom sa štapom u ruci odlazi na grob svojih najmilijih i čeka trenutak kada će se sresti s njima tamo gore, visoko i daleko, tamo u rajskim visinama.
O, nisam posve u pravu! Život ne piše samo priče. Život piše i romane i to one u kojima se ne može naslutiti kraj.
I da znate! Ovo, nažalost, nije bajka. Ovo je jedna tužna istinita priča koju je izrežirao život. Dogodila se davno, tu, tu pokraj nas, tu u našem susjedstvu.