Ivan Babić
izmislio sam bolne točke u sebi
(žlijezde postale kvrge a bore otvorene rane)
da mogu po potrebi posegnuti za patnjom
osvijetlio sam ih lažnim zrikavcima
da mogu skretati na slijepe kolosjeke
ili se verati strmim planinskim klancima
kako bih se opskrbio strahom
pod nekoć zgaslim zviježđem
bol mrakom klizi
u zapečaćenu smrdljivu vagonu
punom snenih ganglija-glavica
i tek kratko iskri
u zjenicama sjetnih skretničara
koji u škripi krhkih kostiju
predosjećaju opasnost od praska
meta-metastaza
spoznaja putuje od tišine do tišine