Roko Dobra
SONET XI.
dok se ova mladost tvoga praha sjeća
lijepe će ti ptice sletjeti na njedra
da ti složnim pjevom rasterete pleća
a lađe će dignut visoko sva jedra
u plovidbi žustroj na bespuću snova
tamo gdje se alge na srebrnu tragu
sa zvijezdama sreću i gdje žig vjekova
ne ostavi mrlje na sunčevu pragu
uzavrele usne bljedoću ne ljube
jer nemoćni gmižu a smioni kroče
posustaju oni koji oštre zube
na Stošiji svjetla i sjene se roče
pa se kriliš nakon košmara i loma
ne plašeć se više ni munje ni groma
SONET XII.
ne plašeć se više ni munje ni groma
eto ognjem goriš neugasle strasti
nesavitljiv bivaš poput sjajna kroma
i takav sad možeš nesmetano rasti
s varnicama smijeha što ti život zlate
do modrina krošnji maslina na jugu
i do zeba što se u zjenama jate
razdragane djece dok ti grle dúgu
iza teška dažda iza gorka plača
ne mrze se stvari i ne slijeću vrane
ne haraju dušom ni pelin ni drača
Stomorica gviri svjedočeći rane
gle ni bič se smrtni ne ruga nad Jobom
da će drski silnik posegnut za tobom