Roko Dobra
Inače, moja je poezija, sve od njenih početaka, bila autoreferencijalna, a što će reći da je svaka moja pjesma temeljena na stvarnom doživljaju ili događaju. Kažem, nikad ništa, u sferi poezije, nisam napisao a da je to bilo isključivo produktom puke mašte ili čega nasumce, izmišljenog, odnosno umišljenog.
A da je to uistinu tako i da ovo nije tek prenemaganje mojih poznih godina, pritisnuto kojekakvim nevoljama i bolestima otkako znam za sebe, neka posvjedoči ova moja jedna rana pjesma pod naslovom:
MOJE PJESME
Moje su pjesme skamenjeni krikovi
u prerezanom grlu lastavice.
l moje pjesme često krvare
ko cvjetovi krhki u naručju kupina.
Moje su pjesme – ja sâm,
jer u njih ubrizgavam svoju krv,
jer u njih pretačem svoju bol …
Zato su moje pjesme skamenjeni krikovi
u prerezanom grlu lastavice.
Naravno, isto je tako i u svezi s ovim mojim pridodanim simboličnim sonetom, bez obzira na izričajna sredstva, ali i na način na koji je moj doživljaj budućnosti moje poezije i mene kao njezina autora izrečen:
ZLATO MOGA PRAHA
odasvud more do mene dolazi,
pláveći moj lik u zrcalu zjenā
oba mi oka, pa otud odlazi
živčevljem algi u predjele sjenā
nemani strašne koja jezik plazi
životu tmine, prepunom opsjena
u svijetu slutnji; eno na dno slazi
dokle me, mrtvog, zaogrće pjena.
a more raste, ulazeć bešumno
u sve mi pore i, nimalo umno,
naginje lađe na sâmi rub straha,
a najzad kipti i, šumeći šumno,
zalud me budi (sada već posthumno)
kiteći zvijezde zlatom moga praha.