Sven Adam Ewin
Sa Trona (desno Ocu), motrim povorku svetu.
Svi mašu. Kliču. Poju… Bacaju cvijeće… Eno:
Mršavi mladić jaše na bijelom magaretu!
Čujem: „Hosana!“ Plačem… jer gledam već viđeno.
Zazivaju mi ime. Više slušat’ ne mogu.
Dok svjetina u transu onirički mahnitâ,
Ustanem, stegnem kosti. (Ne nalikujem Bogu.)
Siđem. Pitaju: tko si? Kažem da Taj sam i Taj.
Pljunuše na me… Lažov! I baci kamen prvi.
I poslije bjesomučne baraže uzastopne,
U mukama izdahnuh. Pod kamenjem. U krvi.
A na mogilu moju novi Prorok se popne.
U strašnoj sad sam dvojbi (jer dolje već sam viđen):
Da ostanem gdje jesam? Ili da opet siđem?