Pasija u Zaprešiću
piše: Stipo Lučić
“Duša mi je na smrt žalosna…..Uistinu, sve što se odnosi na mene ide svome kraju…… Duh je pripravan ali tijelo je slabo.”
Dok izmoren, slomljen, ostavljen, kleči i moli, oslonjen umornim tijelom na kamenu gromadu, koju je neki dobrotvor dovezao iz Rijeke, posebno za ovaj čin, ovim riječima se naš glavni glumac Ante Gelo, u liku Isusa, obraća Ocu.
To je jedan od kadrova uprizorenja Kristove Muke, na Maslinskoj gori, u Jelačićevim dvorima u Zaprešiću, gdje se na Cvjetnicu okupilo oko 3-4 tisuće ljudi kako bi pogledali predstavu, koja je po izjavama mnogih oduševljenih, bila na razini profesionalnih kazališta s profesionalnim glumcima.
Pripreme su bile zamorne, pisao sam već o tome, ali su donijele fantastične plodove. Svih petnaest scena odigrali smo besprijekorno. Čak je i naš režiser, scenarist, producent i sve što je trebao biti, Ilija Nikolić, stalni đakon, bio zadovoljan.
Cijela predstava odvijala se na površini približno četiri tisuće kvadratnih metara, što je učinilo predstavu dinamičnom, ne samo glumcima, nego i publici. Publika je cijelu predstavu pratila kroz parkove Jelačićevih dvora krećući se uporedo s glumcima kroz svih petnaest scena. Uvodne scene, s djecom i grješnicom bile su tek zagrijavanje za ono što Pasija, doista jest.
Kad je krenuo Križni put, uz pomno biranu glazbu, kroz sjenovite putove dvora, kad je naš Ante počeo padati pod teretom križa, pod fijucima bičeva razjarenih rimskih vojnika, kroz misli Isusove pod križem.
“Teško je padati. Svi žele ostati na nogama i pobijediti. Ja sam Bog, a ipak padam pod križem, nemoćan.”
Zavladao je tajac u brojnoj publici. Čuli su se samo jauci Učitelja i povici Rimljana. Mnoge su oči u publici suzile. Ali to je bio tek početak Muke.
Neke žene, naše amaterske glumice u ulozi Veronike, tamo negdje na pola puta, izišle su iza brezovih stabala i Isusu obrisale lice. Veronikin rubac.
“Sve su mi oduzeli. I svi su me napustili. Ostao sam sam, bez ičega, na putu u smrt.”
Šimun Cirenac, naš Miklec, primoran je pomoći Anti nositi križ. Još nekoliko posrtaja po postajama Križnog puta usporavali su tužnu povorku. Publika je, poredana sa obje strane puta, nijemo promatrala. Sijevali su mnogi blicevi fotoaparata i snimljeni su mnogobrojni video uradci.
Tužna povorka je bila impozantna, na čelu razbojnici, pa Isus, svi pod budnom paskom rimskih vojnika, za njima apostoli, pa svjetina.
“I kad su svi pomislili da dalje neću moći, ustao sam, uzeo križ i iznio ga na Golgotu”
Pred obiteljskom kapelicom sv. Josipa, obitelji Jelačić, Golgoti, već prije smo postavili križeve za Antu i razbojnike. Prostranom poljanom svi učesnici napravili su krug oko završne scene razapinjana, a publika ukrug oko scene Golgote. Razapinjanje razbojnika emotivno je pripremilo publiku za glavni čin. Kroz sumrak su odjekivali zvuci udaraca čekića, koji zabija čavle kroz ruke razbojnika, a za njima mučni krici. Razbojnici su podignuti visoko na svoje križeve, u bolnim mukama.
Isusa su, uz podsmijeh vojnika polegli na križ. Opet su odjekivali udaraci čekića stopljeni s kricima bola glavnog glumca. Jedna, pa druga ruka, noge, uz krike i jauke, a na kraju podizanje križa, razulareni smijeh vojnika i kockanje za njegovu haljinu. Brojni reflektori usmjerili su svu svjetlost na razapetog Isusa u mukama.
“Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine!” zavapio je Ante s križa.
Dali su mu octa i žući da pije, ismijavali se. Cijelom pozornicom vladao je jezivi muk. Publika je bila nečujna, samo su bljeskovi bliceva i svjetla reflektora podsjećala da nismo doista na Golgoti prije 2016 godina.Iz publike je dopirao poneki jecaj. Tko zna, možda se neki prepoznaju u Isusovoj muci?
“Oče, u ruke tvoje predajem svoj duh!”
Zadnje su riječi koje je Ante u liku raspetog Isusa uputio kroz sumrak. Bolno i teško, na izdisaju, jedva ih je izgovorio, a tako su snažno odjeknule imanjem Josipa bana Jelačića u Zaprešiću.
Samo je još rimski satnik prozborio:
”Uistinu, ovaj bijaše sin Božji!”
Uslijedilo je skidanje s križa i polaganje u grob. Završna scena je svjedočanstvo djece.
Ruta: “Sad ste vi na redu, pričajte o Zaprešićkoj Pasiji svojim prijateljima.”
Aplauz publike nije se stišavao nekih pet minuta.Kakav osjećaj, na otvorenoj sceni doživjeti takvu podršku i zahvalnost brojne publike? Nenadmašno i neuporedivo. Izuzetno priznanje nama glumcima od sugrađana i gostiju, velika nagrda za uloženi trud i rad. Hvala dragi naši Zaprešićani i gosti.
Komentar moje poznanice glazbenice:” Došla sam vidjeti predstavu, očekivala seosku priredbu, a vidjela vrhunsku profesionalnu glumačku predstavu.”
A sve to zahvaljujući udruzi “Stepinčeva oaza mira” iz Zaprešića, koja je zahvaljujući predanom radu i trudu svih volontera, glumaca amatera i svih članova udruge, a uz potporu grada Zaprešića i u suradnji Župe sv. Pavla apostola, uspjela ostvariti ogroman projekt i darovati gradu jedinstvenu predstavu.
Svakako je najviše vremena, misli, briga i tereta pripalo našem režiseru-scenaristi-producentu-organizatoru Iliji Nikoliću. Iznio je sve na svojim plećima, sve probleme, sve dogovore, sve kritike i sve nas koji smo znali nepromišljeno prigovarati i nepotrebno sugerirati,uplitati se u režiranje.
Veliki dio nevidljivog posla odradila je i naša predsjednica udruge Antonija Lacić. Svi mi dok smo odmarali, umoreni glumačkim radom, ona je u pozadini pripremala sve sto je trebalo.
Predstava ne bi potpuno uspjela bez kostimografije. U suradnji s HNK u Zagrebu i s još nekim, kompletirali smo našu već postojeću zbirku kostima, koji su bili izuzetno dobri, a svi su uređeni i uštimani pod rukama naše kostimografkinje Jadranke. Kao što se vidi na fotografijama doista smo i kostimografijom publici uspjeli dočarati vrijeme početka prvog stoljeća i Isusovog vremena.
Naša neumorna logistika, Zlatko Miklec , tihi, vrijedni, kad radi, a predani u ulozi Šimuna Cirenca posložio je mnogo logističkih kockica.
Cjelokupna scena postavljena je na prostoru Novih Jelačićevih dvora. Imozantan prostor ma kome se nalazi grobnica obitelji Jelačić, njihova obiteljska kapelica, glavna kuća, vršilnica, mnogo pomoćnih gospodarskih zgrada, dijelom obnovljenih u izvornom obliku, dijelom ruševnih i zapuštenih, muzej “Skurjeni”, a sve je uređeno kao park sa stazama za šetnju. Postavljene su bile dvije pozornice na kojima su se odvijali naizmjenično početni činovi. Logistička baza bila je Vršilnica, gdje smo se okupljali, kostimirali, presvlačili, jeli i pili, nestrpljivo očekivali izlazak na scenu. Duž cijele površine scene bili su raspoređeni zvučnici, tako da je publika imala idealan tonski doživljaj.
U samoj izvedbi predstave sudjelovalo je oko dvjesto ljudi. Glumci, redari, tehničko osoblje, suradnici, djeca i volonteri.
U predstavu je uklopljen i jedan humanitarni projekt. Na štandovima smo prodavali licitarska srca, a sav prihod je išao za mladića Nikolu, našeg sugrađanina, koji je više godina u budnoj komi.
…
…
