Objavljujemo jedan od oko 80 literarnih radova pristiglih na likovno-literarni natječaj za djecu naslova „Zeleno i plavo putovanje“ u organizaciji Ankice i Ante Karačić, umjetnika iz Iserlohna a u suradnji s Maticom hrvatskom za Ruhrgebiet.
piše: Dora Garac, 7. c, OŠ „Eugen Kumičić”, Rijeka
To je ljeto bilo savršeno u svakom pogledu. Nažalost, mi toga tada nismo bili svjesni. Stalno smo išli zajedno na more, gledali cijele serijale filmova ili sezone serija, između ostalog i pomagali tetki u polju. Dani su bili ispunjeni smijehom i glupiranjem. Najesen su nas čekale nove odluke, novi početci.
Ja sam se s obitelji selila natrag u Rijeku, rođak je Marko kretao na fakultet u Split, Marijeta, odnosno Mara, pronašla je svoj prvi posao, a njezina sestra Marta upisala je srednju glazbenu školu u Šibeniku. Sve nas je bilo strah. Mijenjali smo se. To ljeto je označavalo veliku prekretnicu u našim životima.
Posebno sam zapamtila jednu noć.
Marko i ja ostali smo prespavati kod Mare i Marte. Večer smo proveli ispred kuće u vrtu. Igrali smo briškulu. Partije su se nizale jedna za drugom. U međuvremenu je Marko komentirao:
„Ne znam za vas, ali ja sam gladan. Što kažete na to da napravimo pizzu?“
Svi smo odmah prihvatili tu ideju. Mara je zamijesila tijesto, a nas smo troje bili zaduženi za ostalo. Slučajno sam prosula brašno po Marti na što se ona nasmijala i pošteno mi vratila. Nismo se ni snašli, a odjeća je postala bijela. Kao i pod ispod nas.
Usprkos godinama, svi su u sebi sačuvali ono radoznalo, zaigrano dijete. Baš sam ih zato toliko voljela.
Budući da se pečenje pizze odužilo, odlučili smo se počastiti didovim pršutom iz konobe.
Pizza se ispekla. Odnijeli smo ju vani na stol, dugo pričali i jeli.
Sjeli smo natrag na travu i odigrali još par partija briškule. Uglavnom su me pobjeđivali jer su mi glavom prolazile mnoge misli. Podigla sam pogled prema nebu i ispružila se na zelenoj travi. Susjedstvo je bilo tiho. Ponoć je zasigurno prošla. Zrak je mirisao na svježe pokošenu travu i lavandu. Miris ljeta. Bila sam istinski sretna. Bila sam uz ljude koje najviše volim, koji su mi najvažniji u životu.
Nakon nekog su vremena i oni legli do mene.
Tu su večer zvijezde svjetlucale posebnim sjajem. Kao da je netko nebo posuo zlatnim suzama. Znala sam da neće isto sjati u Rijeci. Svi smo to znali. U zraku se osjetila sjeta. Prolaznost. Život nam se mijenja, više nećemo biti blizu. Shvaćali smo da jednom moramo odrasti.
Jedna suza mi je prešla preko obraza. Mara me je pogledala. Lice joj je očitavalo tugu. Nagnula se i nježno mi šapnula na uho:
„Ljube, vrijeme je za neke nove pobjede.“
Kako zrelo i mudro zbori dječji um svjestan itekako stvarnosti današnjice našeg vremena.