piše: Sandra Marelja Muić
Umjesto histeričnog brojanja prvih stranih gostija ove rane predsezone i bombardiranja brojkama iz svježe oličenih hotela, na koji smo već standardno naviknuti s prvim pupoljcima proljetnim, neke druge prohrvatske vijesti pune medijske stupce kod nas u ovom razdoblju.
Bavimo se figurama moći kojima ta ista izmiče pod prstima i njihovim reakcijama na te nepredviđene ishode. Gotovo otvoreni sukobi i neprestana prepucavanja, nepodnošljivi međusobni animoziteti. Crta između obrva sve dublja, vrh nosa sve oštriji, usne tanje, prilikom davanja izjava.
O tome saznajemo u javnim glasilima koja još neometano ispunjavaju svoju funkciju. Medijska vijeća se storniraju, povjerenstva raspuštaju, novinarske ikone same daju otkaz, ukidaju se tv-emisije jer nisu po volji.
Rekao bi chileanski Pinochet: „Da se ni list ne pomakne u ovoj zemlji, ako ga ja ne pomaknem“. Idemo li i mi u tom smjeru već ili ne idemo uopće u nekom smjeru nego smo jednostavno samo na putu prema dolje? Od, ama baš svih potreba i problema u iscipelarenoj Hrvatskoj nakon izbora, najviše se radi o tome tko je u kojoj fotelji i tko ga u tome ne podržava, da bi ga se na odgovarajući način uklonilo.
Koliko me sjećanje dobro služi, nije davno tome da su bili povijesni izbori kada su svi pobijedili i svi izgubili, kako sada izgleda, i tom prilikom se obećavalo isključivo raditi, na i za dobrobit svakog hrvatskog građanina i sve u njegovu korist. Sada smetaju svi oni koji bi tako radili, odnosno svi oni koji se ne bi bavili samo svojom personom na političkoj funkciji dodijeljenoj.
Cipele visoke politike znaju žuljati, a i odijela biti preuska. Kod nas je malo onih kojima je sve dobro skrojeno, odnosno koji su dobro skrojeni sami sa sobom.
Tjednima nas se davilo sa re-izborom ministra branitelja, kao da je nekome u cilju bilo da nam branitelji počnu ići na živce. I onda, gle’ čuda, sve se naglo riješi u jedan dan. Tjednima nas se davi sa ravnateljem SOE, eto je izabran i on, i opet nas se pegla s tim. Forsira se nešto u medijski prostor samo da se on popuni i da se potenciraju tenzije među pristašama jednih ili drugih ili trećih. Sve ostavlja dojam disfunkcionalnosti i krhosti sustava koji se može urušiti svaki dan, što bi možda nekome i bilo u interesu.
One koje su još u sustavu nade, su radnice nekadašnjeg „Kamenskog“, koje su ovaj tjedan dočekale da se imovina njihove tvrtke proda na dražbi, te da potraživanja njihovih pet zaostalih minimalaca i otpremnina nakon toliko godina dođe na red. Pravda je spora, ali dostižna i bila bi i pozitivna da se ne cereka ovim radnicama izravno u lice jer je imovina prodana za trećinu određene cijene i to firmi koja postoji tek nekih petnaestak dana na trgovačkom sudu. Ukoliko se država ne odrekne svojih potraživanja u ovom slučaju, djelatnici neće vidjeti ni kune za svoj pošteni rad i svoju muku jer novca po ovoj prodajnoj cijeni nema dovoljno, a novac za strojeve i stvari iz tvornice ne postoji jer je jedno i drugo netragom nestalo.
Sve pojavnosti koje se u jednoj normalnoj stabilnoj državi ne bi mogle desiti. Ali se ne bi moglo ni desiti da se rashode od 2,5 milijarde kuna u zdravstvu sada ide naplaćivati preko leđih korisnika dopunskog osiguranja koje poskupljuje za trideset posto – prema najavi ministra zdravlja.
Plaćamo dug koji nismo napravili – svi smo znači u nekom Kamenskom, ispod neke kamene duge.