Sjećanje na dječji vrtić iz Malog Pariza
tekst i foto: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/Kada sam imala 4 godine moji roditelji su me upisali u dječji vrtić kod časnih sestara u Malom Parizu (Slavonski Brod, op.ur.).
Bila sam povučena i njihova odluka za mene je bila poput kazne. Ipak sam na kraju shvatila da mi se sviđaju časne sestre.
One su nas vodile u svoju kuću koja je bila u susjednoj ulici. Tamo su kuhale ručak koji se sastojao od povrća, čušpajza.
U tom vrtiću sam upoznala i prvu ljubav, dječaka plave kose. On je s drugim dječacima skakutao oko nas djevojčica i vukao nas za kosu.
U dvorištu iza crkve bio je pješčanik gdje smo se mi djeca igrala. U hladu žalosne vrbe pravili smo kolače od pijeska, a nekada smo ih i pojeli.
Na katu kuće od fasadne cigle bila je velika prostorija u kojoj je bio naš boravak sa stolovima i malim stolicama. U dnu prostorije nalazio se veliki akvarij.
U akvariju je bilo puno malih riba koje su iskakale van. Mi bismo ih bacali nazad. Nekada bismo ujutro našli uginule ribe koje smo dali našoj časnoj sestri.
Časne sestre su meni i danas posebne žene: tihe, brižne i blage, pune razumijevanja.
Sjećam se jedne koja je pjevala prekrasnim glasom i svojom pjesmom nas dovodila u trans. Od ljepote njenoga glasa mi bismo postali mirni.
One su obilježile moj život.
Nije dugo trajalo to moje duhovno učenje. Naime, ja mirna, tiha i dobra djevojčica svaki sam dan išla u crkvu sa časnim sestrama i ostalom djecom. U crkvi sam srela svoje susjede iz ulice i pitala sam ih smijem li s njima ići kući. Vratila sam se s njima na zaprepaštenje moje mame.
Mama je nazvala časne i rekla im da sam kod kuće. One nisu ni primijetile da me nema.
Lijepa sjećanja na ekipu i časne sestre iz vrtića vrati me svaki odlazak na pričest. Moje časne pekle su hostije na električnom aparatu poput onoga za vafle.
Mi bismo djeca gledali i čekali da se koja hostija pokida. Tada bismo u svoje male ručice skrušeno uzimali neposvećene hostije i govoreći: „Tijelo Kristovo!” stavljali hostiju u usta.
Odlazak iz vrtića zadnji put činio mi se kao magla. Sjećam se i sada da su moji prijatelji izašli na balkon i mahali mi skupa sa časnom sestrom.
Danas i ja mašem toj djeci koja su sada ljudi i koji su išli u dječji vrtić u Malom Parizu što su ga vodile časne sestre.
Izvrsno! Mogla bih ispričati gotovo identičnu priču, čak i onaj dio s hostijom. Kad su me pitali što ću biti kad narastem prvi odgovori su bili “časna”. Mama se smijala i govorila da “takvih očiju tamo ne primaju”, a ja sam “otkrila” učiteljicu, pa novinarku, pa…