piše: Štefica Vanjek
Svake godine kada prođu božićni i novogodišnji blagdani i nastupi vrijeme dosade i depresije, u meni se probudi nostalgija i sjećanja na oca Vinka i sve dogodovštine vezane uz njega. Porijeklom Zagorac i to Bednjanec koji je silom prilika završio u Slavoniji, morao je imati vinograd.
Obronci Papuka podsjećali su na zagorske brege. Na takvom jednom bregu, okruženom šumom na južnoj strani, tata je posadio vinograd s lozom zna se kojom, tudum (Noha, noja ili direktor). Ma kakav bi to bio Zagorac bez tuduma (ljepše je reći direktora jer je to veličanstvenije zvučalo).
Svi Zagorci doseljeni u to selo imali su vinograd tuduma. Taj brijeg zvali su Ciganbreg. Nitko od domorodaca nije mi znao objasniti po čemu je dobio naziv. Moja je pretpostavka da su se tu nekad smjestili putnici, Romi koji su sakupljali perje i izrađivali drvena korita za pranje rublja i kopanje za mijesiti kruh i kolače.
Na tom brijegu bilo je svega par vikendica stanovnika Daruvara. Moj otac nije imao vikendicu jer je vinograd bio blizu, na drugom brijegu usporednim sa selom. Jako sam voljela taj brijeg jer se s njegovog vrha pružao čaroban pogled do kud je god sezalo oko. Vidjeli su se ribnjaci Končanica, grad Grubišno Polje, selo Donja Rašenica, a na trećem brijegu Gornja Rašenica selo mog rođenja i sretnog djetinjstva. U taj brijeg uvijek sam upirala pogled i tražila onaj kućerak u kojem sam odrastala. Sjećanja su tad navirala kao izvor neprekinute rijeke.
Tatin vinograd je bio na osami, dalje od poljskog puta, sakriven od pogleda prolaznika, ali cijelog dana osunčan. Taj vinograd bio je moje utočište za samoću za vrijeme ljetnih praznika. Voljela sam sama otići vezati lozu i trgati zaperke, sama kao „Pale sam na svijetu“. Tamo sam bila ja svoja ja, koja je imala san biti pjevačica, pa sam svoje glasnice trenirala kao da sam na pozornici „Super talenta“ (Samo onda nije bilo ni TV-a a kamo li takvih emisija). Ptice i šumski stvorovi slušali su moju pjesmu, a ponekad i neki seljanin koji je radio u polju, onda hvalio moje pjevanje roditeljima.
Ispod vinograda na strmom dijelu brijega prostirala se šuma bagrema, u šumi u jednoj udolini bio je izvor potoka koji se protezao ispod sela sve do drugog većeg potoka i s njim tekao do Ilove. U vinograd sam uvijek nosila samo liko za vezanje i škare, vodu nisam nosila jer kad sam bila žedna otišla sam do izvora napiti se čiste, bistre vode. Ruke su mi služile kao šalica. I sve tako do jednog ljetnog prijepodneva kad sam na izvoru ugledala zmiju kako se hladi i pije vodu. Od tada, voda je išla sa mnom iz bunara, na izvor više nisam išla.
Sjećam se da me je mama uvijek čudno gledala kad sam obukla kratke traper hlače i majicu na bretele, bijelu maramu na glavi (zbog čestih sunčanica morala sam čuvati glavu) i tako obučena krenula u vinograd. Znala sam zašto me mama tako gleda. “Što će reći babe u selu kako si obučena!“ Mene to nije bilo briga. Zapravo, znala sam da sam bijela vrana u selu. Jedina u Zagrebu u školi koja je znala šokirati svojom odjećom jer sam znala sama šivati odjeću po svojoj volji pa su to bili komentari: „Gleč kak je kratku kiklju oblekla skoram joj se vidi rit“ ili, „pogleč kak si je čube naralfala a joči kak da je coprnica“. Eh, da mi je onda bila ova pamet možda bi bila nova Žuži Jelinek da sam se primila šivaće mašine. Ma znam da ne bi, jer me to nije previše zanimalo. Bilo mi je žao da je to mama morala slušati ali ja sam ju tješila: “Ne brini mama i to će proći, ti me dobro poznaješ i to je važno“.
U odlasku u vinograd ispod hlača i majice imala sam kupaći kostim u koji sam se skinula u vinogradu pa sam tako sakupljala boju i D vitamin. Nisam se bojala nekog mladog lovca da će proći i vidjeti me razgolićenu jer oni su lovili uglavnom noću.
Vinograd je bio moje more, znoj kupanje. Bila sam tako sretna u tom malom, za mene komadiću raja, tu sam punila svoje baterije za izdržati samoću i ostale terete života.
U jesen berba je bila zahtijevna jer su se bobe direktora sipale po zemlji, pa se moralo kupiti i u travi. Ta muka me je mimoišla jer sam bila u školi, a kasnije na poslu.
Podrum ispod kuće je uvijek mirisao na vino, jedno bure bijelog vina, i jedno crnog od izabele s velike brajde. Bilo je tu i malo bure rakije prepečenice od tropa. To crno vino imalo je poseban okus. Još danas u podsvijesti osjećam njegov okus. Vino direktora mi nije pasalo jer je bilo kiselo.
Kad je tata ostario, vinograd je iskopan i posađen je nasad oraha za drvo. Od tada sam išla samo ponekad sakupiti sijeno za kravicu koja je jedina ostala u štali.
Već me barem desetljeće nema na Ciganbregu, samo dozivam slike pogleda s tog brijega.
Danas nema više vinograda, nema roditelja. Ostala su samo sjećanja na proslave tatinog imendana Vincekova s rodbinom i prijateljima, gdje je uvijek zazvonila kajkavska popevka uz seoske muzikante.
Tužno je danas doći u selo koje je poluprazno. Samo su starci ostali u tom nekad sretnom, raspjevanom i razigranom selu punom mladih.
Danas neki mlađi ljudi slave Vincekovo drugačijim običajima, a ja palim svijeću u spomen na mog oca Vinka.