piše: Ruža Zubac-Ištuk
Kad još malo porasteš, srest ćemo se ponovo na ovom proplanku – rekao mi je krajem šezdesetih godina Zoran, maturant gimnazije i moja prva ustreptala ljubav.
Moram priznati da sam tih desetak riječi, kako je vrijeme odmicalo, sve više zakopavala među svakodnevne životne peripetije i rijetki su bili trenutci kada sam sebe mogla uhvatiti da o njima razmišljam.
I, evo, danas sam ponovo na tom proplanku iznad našega sela, samo mi zemlja više ne miriše na proljetne kiše niti je kamen onako gladak, čist i otporan kao u doba moga djetinjstva.
S pletenom košaricom koju mi je tata ispleo od vrbova pruća i „Magarećim godinama“ pod pazuhom penjala sam se poput koze s kamena na kamen, zavirivala pod dobro poznate grmove, brala i u kitice slagala jaglace, visibabe, drijemovce i ljubičice. Glava mi je bila puna Ćopićevih junaka i nikako nisam uspijevala odagnati pitanje: „Zašto mi mama nije rodila sestru blizanku, potpuno sličnu meni, pa da i za nju mogu pisati lektiru?“ A onda, iz dubine razuma, tješila bi me neka druga ja: „Bit ćeš ti, Jagodo, dobra učiteljica, uvijek nasmijana i spremna drugima pomoći.“
Već tada gledala sam sebe u nekom, samo meni poznatom razredu koji je oblikovala moja mašta, a ispred mene bezbroj smeđih klupa sa zelenim plohama, na kojima su naslonjene male dječje ruke.
Kad je i posljednja kitica cvijeća bila brižno uvezana i složena u košaricu, uspela sam se na proplanak. Plosnati kamen, na kojemu sam često sjedila, i nekoliko obližnjih grmića kao da su me očekivali. Žućkasto zelenkasti listovi sapunike lagano su disali oko mene, želeći da im nastavim čitati priču od prethodnoga dana.
–Jagoda, jesu li procvjetale ljubičice? – upitao me Zoran pogledavajući čas u mene čas u košaricu punu cvijeća.
-Jesu – rekla sam pomalo uplašena ne skidajući pogled s knjige. – Pomiriši ih ako želiš.
Zoran je čučnuo pokraj mene i prstima, nježnim poput divljega planinskog cvijeća, iz košarice polako izvukao kiticu ljubičica.
–Divno miriše ovaj naš krajolik. Osjećaš li ga? Ispunja li ti dušu kao meni, mala divlja jagodo? Smijem li te zvati Divlja Jagoda?
-Naravno, ako ti to čini zadovoljstvo.
-Dobro, od danas se, samo za mene, zoveš Divlja Jagoda.
-Zadrži ljubičice, želiš li, ispunit će ti sobu ljepotom planinskoga života – rekla sam i pogledala Zorana ravno u oči. Pogledi su nam se stidljivo sreli i brzo strčali niz brežuljke do svježe uzoranih njiva ispod našega sela.
-Lijepo si to rekla, Divlja Jagodo, pomalo neuobičajeno za tvoju dob. Ima u tebi nešto divlje što me privlači – rekao je samo za sebe, a onda, kao da se opravdava, dodao: – Vjerojatno puno čitaš?
-Možda – rekla sam i slegla ramenima. – Moja mama ponekad podvikne: „Jagodo, lati se već jednom ozbiljnijega posla! K vragu i te knjižurine, što u njima ima tako zanimljivo?!“
Zoran se nakon mojih riječi samo nasmijao, a meni se činilo da pod njegovim osmijehom trepere tek probuđeni brežuljci naše planine.
-Zapamti, Divlja Jagodo, knjiga je važna stvar u životu, ali i mami moraš pomoći… Što bih dao da imam majku… – dodao je tako sjetno da nisam mogla razaznati šume li to tek prolistali grmičci pod naletima planinskoga vjetrića ili Zoran šapuće.
-Koje su ti se knjige, dosad pročitane, najviše svidjele? – upitao je, valjda da odagna uvijek svježa sjećanja na majku.
–O, mnogo njih – rekla sam kao da se ništa nije dogodilo. – Idemo redom: Romeo i Julija, Jadi mladog Werthera, Jadnici, Zvonar crkve Notre – Dame u Parizu… pa Prešernovi stihovi, pa proza i stihovi Antuna Gustava Matoša, pa stihovi Tina Ujevića … Ma, sve!
–Oprosti, ali to nije lektira za tvoj uzrast.
–Znam – nasmijala sam se ponosno – ali shvati da sam ja mnogo starija od svojih trinaest godina.
Rekla sam to zato da se bar nekako približim Zoranovim godinama.
-Kao što se vidi iz priloženoga, jesi. Što misliš o mladom Wertheru? Je li dobro postupio?
-Mislim da nije. U životu se moramo okrenuti životnoj širini i biti svestrani, samo tako pobijedit ćemo zlo u sebi i oko sebe.
-Drago mi je da to čujem od male, pametne Divlje Jagode – kao pečat na moje pametovanje dodao je Zoran i pomilovao me po kosi.
Od toga dana često smo se sretali na proplanku. Zoran mi je donosio, na svoje ime, posuđene knjige iz gradske knjižnice, a ja sam ih „gutala“ sladostrasno – je li zato što sam voljela čitati ili zato što mi ih je Zoran donosio, ne znam.
Nikad Zoran i ja jedno drugome nismo rekli što osjećamo, ali smo obadvoje negdje u tome planinskom zraku slutili nešto prisno, lijepo, nezamjenjivo, dok smo sjedili jedno pokraj drugoga. Činilo mi se da smo sretni.
-Kad malo porasteš, srest ćemo se ponovo – rekao je Zoran jednoga prekrasnog sunčanog popodneva, poljubio me u obraz i otrčao niz proplanak.
„Životni zadaci ga zovu“, rekla sam uzaludno tješeći samu sebe, „a na takav put mora se poći.“
I ove su riječi bile preuzete iz neke knjige, ali se u tom trenutku nisam mogla sjetiti iz koje, što nije ni bilo važno. Znala sam samo da su iz jedne od onih koje mi je Zoran posuđivao, a to je bilo najvažnije.
„Zoran je željan znanja“, mislila sam dok su mi se dvije suzice kotrljale niz obraze, „i bila bi velika šteta da ne ostvari svoj cilj… On će sigurno biti dobar liječnik. Otac, njemački ᾽gastarbajter῾, koji se neće vratiti u našu zemlju, odvest će ga sa sobom. Otac mu je, on na njega ima pravo, a ne ja.“
Dani su prolazili. Prošlo je i ljeto. I još mnogo ljeta čekanja je prošlo. Zoran se nikada više nije vratio da sa mnom podijeli naš proplanak. Uzalud sam ga prepoznavala u svakom putniku zatečenom na krivudavoj, prašnjavoj seoskoj cesti, uzalud sam ponavljala njegove posljednje riječi, uzalud odlazila do njegove kuće zaključane trima lokotima – sve je bilo uzalud.
Rekli su mi da je Zoran prošloga ljeta nekoliko dana skinuo katance s vrata svoje napuštene kuće. Mještani su ga svakodnevno viđali na našem proplanku, sama. Pogled mu je lutao krajolikom i zaustavljao se na njivama i krivudavoj cesti ispod našega sela. Samo, naše su njive davno bile uzorane i žito odavno požnjeveno. Mještani su napravili novu cestu kojom sada šeću neke nove prve ljubavi.
Priča objavljena u Modroj lasti broj 11, Zagreb 1. 2. 1991. i časopisu Rusan.