KUKAVIČJE JAJE

Reagiranje na Otvoreno pismo zatvorenih umova

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Pričekah da prođe Uskrs pa Bijela nedjelja jer s mojim crkvenim zborom tad pjevam sve dane Velikoga tjedna, uživam u doživljaju i ne dam pokvariti mi, nam ga.

Tako evo, tek sad čitam pomnije taj tragikomični uradak objavljen netom pred Uskrs (18.0žujka) u 7 Dnevno (nad)naslovljen kao “Otvoreno pismo ogorčenih hrvatskih iseljenika iz Njemačke” s naslovom otiskanim veeelikim masnim slovima (i po sistemu: ma nek se vidi, nek se zna, tko se kome (ne)dopada) “Sonja Breljak obrušila se na hrvatskog generala Željka Glasnovića”. Nećeš majci!

Dobro, naslov je gramatički netočno formuliran ali nećemo sad o tome. Nećemo cjepidlačiti. Kolege (valjda) znaju svoj posao. A i nije to tema. Tema sam: JA. To, kao ja, (tek) žena u (ajd da ne kažem baš kojim točno) srednjim godinama pa napadoh, nasrnuh, ni manje ni više, nego na hrvatskoga generala. Vaaau!!!

Neki su se poznanici nakon objave teksta ozbiljno zabrinuli. Za sebe.

Nazovi “otvoreno pismo” koje reagira na moj tekst naslova “Promašena tema” od 29.02. 2016. nije upućeno našem glasilu niti meni kao urednici a niti kao autorici teksta. Pa nije stoga ni objavljeno kod nas. Po objavi u 7 Dnevno, linkove primih od pošiljatelja sa sljedećim email adresama: zadomspremni, mihrvati, mislavdrzislav, ndh, ustanicispremni i slično, pa tako jedno desetak puta na dan tijekom tog tjedna u kojemu je tekst objavljen. To valjda, da ne zaboravim da ljudi misle na mene i da mirno spavam.

Dakle, tekst presabire, detektira mene kao: “novinarku od formata”, onu koja  mrzi i napada omiljenoga generala, ljubiteljicu Josipa Juratovića, onu kojoj smeta lustracija ili je se boji, uživateljicu brojnih diplomatskih prijama, onu koja (s kolegom Ciparom) napada hrvatske domoljube, udbašicu i bla bla bla bla… svega u tom tragikomičnom, nepismenom uratku punom mržnje prema brojnima koji se onako usput ( a jadni, u stvari ničim povezani sa mnom) spominju.

Glavni lik, ja, eto ta dotična novinarka, urednica Hrvatskog glasa Berlin …Čime to zaslužih te navode i naslove, “predivne” epitete, blago majci?!

Dakle, u tekstu “Promašena tema” ustvrdih kako je, eto baš kako naslov i kaže, gost tribine naslova “Hrvatska politika prema Hrvatima u dijaspori: uključenje u ekonomski i društveni razvoj Hrvatske, važnost  novog Zakona o lustraciji, Zakon o primitku u hrvatsko državljanstvo za iseljene Hrvate, glasovanje iseljenih Hrvata na Izborima u Republici Hrvatskoj i dr.“, saborski zastupnik Željko Glasnović, koji zastupa ni manje ni više nego baš nas iseljenike (i mene) u Hrvatskom saboru, (na žalost) promašio temu. I to je to.

Aha! dakle, tu je ono iz naslova -obrušila se. I za predavanja uputih gospodinu Glasnoviću pitanje što za svog mandata kani poduzeti u rješavanju pitanja  i tema koje se direktno tiču sadašnjosti i budućnosti iseljeništva. I ne mogu da vjerujem vlastitim ušima: niti na jedno postavljeno pitanje, pa tako niti na moje, ne stiže uopće odgovor koji se pitanja tiče. Pa to i izrekoh. I napisah.

Ponavljam naslov i zaključak iz mog teksta: promašena tema. I dodajem još i ovo: na žalost, ovo je bila sadržajno najslabija tribina koju sam do sada slušala u Berlinu.

Nakon predavanja, priđoh gospodinu Glasnoviću. Uvijek se dojam može popraviti, možda čovjek nije elokventan ili je to više u direktnom kontaktu. Gospodin Glasnović mi dolazi u susret s riječima:

–Vi ste iz Bugojna?

-Da jesam, odgovorim.

–To je bio jugoslovenski grad, odgovori mi važno uvaženi saborski zastupnik.

– ????

Gledamo se još minutu -dvije možda. Dovoljno za shvatiti nedovoljnost. I uzaludnost.

Uzdam se kako će se govornici, naši političari, bilo koje orijentacije, sad znajući kako ih mi ovamo pomno slušamo, kako nas zanima i malo više stvari a pogotovo ona tema “kako se i mi možemo uključiti u ekonomski i društveni razvoj Hrvatske”, pomnije i pripremiti kod sljedećeg posjeta Hrvatima u Berlinu. Ne bude li to tako, opet ćemo o tome pisati. Jer ovdje sad “stanuje” malo više generacija: ona prva iseljenička, pa njihovi potomci i već i potomci njihovih potomaka, potom ona izbjeglička, ratna kojoj i sama pripadam pa i naša djeca rođena i odrasla ovdje, te sad i nova mlada, izvrsno obrazovana generacija koja dolazi u potrazi za boljim životom i bježi od politike i političara koji takav bolji život, osiguravaju tek sebi i svojima (i u trećem koljenu) a njima/nama još drže samo predavanja o prošlosti.

Tekst naslova “Promašena tema” potpisah mojim punim imenom kao i sve što pišem. U tekstu naslova “Sonja Breljak obrušila se na hrvatskog generala Željka Glasnovića” autora 7Dnevno, navodno Otvoreno pismo potpisali su “Hrvatski iseljenici, Berlin”.

Oooooo, kako lukavo dragi moji! Kolektivno pismo bez osobne odgovornosti. A gdje su ispod potpisi tih desetak ili dvadeset tisuće berlinskih Hrvata? Ili barem par njih hrabrih, otvorenih?

No, da se ne zavaravamo. Rukopis je prilično poznat. I ja vas, evo pozivam na tu famoznu lustraciju koju pokušavate prodati Hrvatima vani (rog za svijeću) kao njihov jedini interes ili zanimanje. Kao da smo svi mi vani maloumni, glupi, neobrazovani.

Kako to mislim? Pa evo, da razriješimo tu vašu famu oko lustracije s kojom ljudima vani mažete oči već ihahahaj kako dugo:  Lustracija (lat. lustratio – rasvjetljivanje) je provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima. Dakle, čija to provjera i uklanjanje? Osoba iz javnog političkog života …Znači, (jebla ga općina, što bi rekao naš suradnik, famozni Krule) pa što nama vani time solite više pamet?! Što to u ovom smislu više tupite iseljenicima  koji s vašim političkim, javnim, vrlo blagoslovljenim  životom, imaju veze koliko i tri babe zajedno!

Dakle, ipak, evo anonimni gospodine (kako je ono bilo s onom eksplozivnom napravom poslanom u Veleposlanstvo RH prije koju godinu? I ta je bila poslana anonimno, zar ne?)  idemo se lustrirati! Sjedite licem u lice preko puta mene pa ćemo od stoljeća sedmog pretresti sve naše likove i njihova djela do nas samih. Pristajete!?  Ja pristajem. Drhtite li to ili mi se čini? Aha, velite malo vam je hladno, zimogrižljivi ste.  Da, uzgred, morat ćete otkriti lice. Pa šta je to za takvog velikog domoljuba!? Konačno će Vas javnost upoznati. Takav lik, domoljub od formata! Hrvatina!

Velite, pa kako me prepoznaste? E, lijepo. Već me godinama pokušavaju uvjeriti “veliki domoljubi” kako je sve politika i kako svi treba da se njome bave. Pa počela to raditi i civilna udruženja prije koju godinu. Radi pokušaja politizacije (samo što to nitko da javno izgovori) i došlo je do razmimoilaženja i podjela u Savezu hrvatskih  društava Berlina.  Lijepo ste ostavili na cjedilu bivšeg predsjednika Ivana Bitunjca, a čovjek sve bio u pravu!

Ja tvrdim kako je sve (ne)kultura, pa i predavanje i tribine, politički istupi. Čak i politički pamfleti poput objavljenog a potpisanog s Hrvatski iseljenici, Berlin. Upravo zato, znam pisca redova. Ili bolje rečeno znam tko to nije. Moji hrvatski iseljenici iz Berlina su kulturniji. A bome i pismeniji.

Velike Hrvate koji “krvare za hrvatsku stvar” (i svoju korist) izvrsno je prepoznavao pokojni Emil Cipar. Svaki puta je od  prve detektirao tipove “nu mene” ma gdje bili i sjedili,  promašaje civilnih društava koja slijede političke ciljeve i programe umjesto civilnih, općedruštvenih kako su registrirani, ekstremna desničarenja o kojima je prošlog tjedna na primjeru Hrvatske (i Njemačke) progovorio i TV kanal Arte, u udarnom večernjem terminu.

Emil je bio čovjek, ljudina, i svoje stavove je glatko i bez dlake na jeziku, iznosio. To i jeste ono što mu ne opraštaju. To i jeste ono što mi slijedimo.

Hrvatski iseljenici vani, ne oni koji napadno “krvare za svetu hrvatsku stvar” već oni koji samozatajno promoviraju hrvatsku kulturu, umjetnost, sport, dobrotvorni rad, a tome sam kao novinar redovito svjedočila tekstom i fotografijom, poštuje legalno izabrane predstavnike hrvatske države kad dolaze u posjet Njemačkoj. Tako sam zabilježila i njihove susrete sa Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, Kolindom Grabar Kitarović, Tihomirom Oreškovićem, Darijom Krstičević, Mirom Kovačem …brojnima.

Hrvatski glas Berlin se ponosi činjenicom da je prošle godine sufinanciran od strane Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Na otvoreni natječaj, javili smo se s našim projektom, ( i opet ćemo! Planiramo izdavanje zbirke pjesama, naših suradnika) obrazložili ga, dobili odobrenje za 10 tisuća kuna, izdali knjigu priča o iseljeništvu koju upravo u ovu subotu promoviramo u Berlinu a subotu iza nje, u Wiesbadenu.

Želite li, gospodine Kukavičje jaje, možemo se i tad lustrirati?! Ja ću u svakom slučaju biti na pozornici. A bit će (posredno, preko knjige) i Emil Cipar. Imat ćemo i brojne, vrlo kulturne svjedoke. “Tribina” nosi naslov “Ono malo duše” -priče o djetinjstvu, iseljeništvu, povratku. Pa da vidimo, tko će od nas promašiti temu!