Božica Jelušić
Postoji ta hladnoća koja nagriza kosti. Taj
Mali okrug sjete kojemu prići ne daš.
I često ti na vrata kucaju isti gosti
Gmižuća zlomislica, nevoljkost da se predaš.
Ima u tome nešto: u stalnom opiranju
Kao kad uporne kiše po ledu škrope
Približava se noću što je prognano danju
A koji se otope brzo se i utope.
I ja se osame držim kao stalne adrese
Tek misao me takne kad se kazaljke sklope
Jedan titraj u zraku zgrabi me i ponese:
Jedino tamo gdje jesu naslutim trope.
Pa možda se odvažim, možda isplovim.
Tebi u susret krenem, žmireći smjelo.
Makar mi rekli da priviđenja lovim,
Na obećanom mjestu da nema te zacijelo.
Reci, što će od mene ostat u sobi?
Svjetiljka, dobra knjiga, kockasti pled?
Negdje na kraju puta, u kasnoj dobi,
Otopit ćeš me slutim, kao arktički led.