IZ SLAVONSKE U BERLINSKU NOĆ

piše: Marija Kukić
Petak. Tri sata  su ujutro. Vani mrkla noć. Ulica tamna, neosvijetljena. Sve crno kao u rogu. Samo poneka mačka ili pas lutalica tapkaju tamom. Jer u ponoć gasi  se ulična rasvjeta u gradu. Ustajem uzbuđena jer uskoro trebam krenuti na daleki put.

U četiri krećem prema autocesti. Na naplatne kućice u Lužanima stižemo gotovo istovremeno. Moji Brođani i ja. Nas četvero idemo zajedno na put. Treba dugo voziti, prijeći čak četiri zemlje i stići sigurno do odredišta. Nije to lagan zadatak vozaču. Zato je tu i Ivica koji će zamijeniti Antonia kada se ovaj umori. Odredišna točka je Berlin.

Vožnja traje dugo. Pa i put je dug!  Nakon dugotrajne vožnje i  nekoliko zaustavljanja, i automobil počinje „štekati“. Treba ga napojiti uljem, plinom i benzinom. Treba platiti cestarinu na naplatnim kućicama, kupiti vinjete u Sloveniji i Austriji, platiti  prolaz kroz dva tunela… I kava se mora popiti, želudac  nahraniti i napojiti…

Vozači voze smireno  i sigurno. Ne uzrujavaju se. Mi, ostali putnici uživamo u pogledu. Vrhovi austrijskih planina bijele se pokriveni snijegom. Oduševljava nas mnoštvo  vjetroelektrana u Njemačkoj. Okreću  se na vjetru i zadivljuju putnike ljepotom i gracioznošću.

Vožnja njemačkim autocestama ne naplaćuje se, nema ni ograničenja brzine. Ceste su krcate automobilima, kamionima, tegljačima, cisternama… baš kao košnice pčelama. Vozi se suludo i brzo, često i opasno. Mjestimice se  izlije pljusak. Tu i tamo dogodi se pokoja lakša prometna nezgoda.

Sve ide svojim tijekom. Svakim kilometrom sve bliže smo Berlinu. Noge su već ukočene, oči umorne, leđa gotovo da ni ne osjećamo. Ali, izdržat ćemo! Jer, „ekipa“ je više nego izvrsna! Vesela, raspričana. Padaju vicevi, dosjetke, vode se uobičajeni razgovori iz svakodnevnog i  stvarnog života. Iako se nismo bogzna kako poznavali, ponašali smo se kao da se već dugo, dugo poznajemo… I kao da nema ogromne razlike u godinama!

Dan se bliži smiraju. Sunce se približava zapadu, a mi Berlinu. Stotinjak kilometara od Berlina zastoj na cesti. Vidimo, nešto se dogodilo! Zavijaju sirene, jure kola hitne, vatrogasaca, vozila vučne službe… I tako nekoliko puta.

Shvatili smo! Dogodila se prometna nesreća. Moja kći Martina javlja iz domovine  da je zbog obilne, gotovo nezapamćene kiše i neprilagođene vožnje uvjetima na cesti, došlo do lančanog sudara sedamnaest automobila i da se istovremeno dogodilo još sedam manjih prometnih nesreća.

Sjedimo u automobilu i strpljivo čekamo. Koliko dugo? Na to pitanje nitko živ ne može odgovoriti. Strpljivi smo. Što nam drugo preostaje? Višekilometarske su kolone. Povremeno  iziđemo  protegnuti noge  i udahnuti svježi zrak. No, ne ostajemo vani dugo jer je svježe i hladnoća se uvlači u tijelo. Ponestalo je jela i pića.

Nakon više od šest sati čekanja, konačno krećemo. Jurimo velikom brzinom prema Berlinu (dobro da nema ograničenja). Tamo nas sa strepnjom i zabrinutošću već dugo čeka naša domaćica, naša Sonja, glavna urednica Hrvatskog glasa Berlin. Čeka nas pred vratima u neko gluho doba noći. Srdačna i topla, kakva ona već jest, želi nam dobrodošlicu i uvodi u topli kutak svoga doma.

Skoro su dva sata ujutro. Subota. Krenuli smo noću iz Slavonije, stigli smo noću u Berlin vozeći se gotovo dvadeset i dva sata. Ali, neka! Znamo da se isplatilo doći.  Očekuje nas promocija knjige pokojnog Emila i obilježavanje osme obljetnice Hrvatskog  glasa Berlin. Zbog toga smo i prevalili toliki put.

Umorni od cjelodnevnog putovanja, ipak smo ispunjeni radošću, zadovoljstvom, srećom… kako zbog susreta sa Sonjom i članovima njene obitelji, tako i zbog svega onoga što će nas još dočekati.

A što nas je dočekalo?

O tome  u drugom dijelu…