CIPELE

Koja od cipela ima pravo?

Marija Kukić
Bez njih se čovjek rodi, bez njih i umre. S njima se druži cijeloga života i ne može zamisliti život bez njih. Žive u paru. Jedna je lijeva, druga desna. Iste su veličine, istog su kroja, boje, materijala,  dizajna. Mogu biti načinjene od prave ili umjetne kože, krpe, plastike…

Mogu biti crne, sive, smeđe, crvene, mogu biti bilo koje boje. Mogu biti visoke i niske, s petom ili bez pete,  na kopčanje, na vezivanje, na zatvarač, za suho ili vlažno vrijeme, sportske ili svečane, muške, ženske ili dječje. Mogu biti skupe ili jeftine, proizvedene u Hrvatskoj, Italiji, Rumunjskoj, Kini… Sve one imaju istu namjenu: zaštititi  čovjekove noge. One su jednostavno – cipele.

Na istom mjestu, u zelenoj kanti za smeće, našla su se jednog prohladnog jesenskog dana dva para odbačenih cipela. Istrošene, neupotrebljive, umorne od hoda. I dok su čamile u mrklini pohabane kante, počele su međusobno razgovarati.

Zapravo, konverzaciju su vodile desna cipela skupocjenog  i elegantnoga kožnog para te lijeva  cipela jeftinoga krpenog para. Razgovarale su o tome koja je od njih više vrijedila, koja je bila korisnija čovjeku dok su još bile u naponu snage.

–E, da nas čovjek nije imao, kako bi mogao ići na svečane skupove, kako bi mogao ići na poslovne sastanke, na domjenke!?  Kako bi naš vlasnik izgledao kada bi uz svečano odijelo, košulju i kravatu obuo vas krpenjače?

-A kako bi naš vlasnik išao uživati u raskoši i mirisu prirode, kako bi šetao parkovima svoga mjesta, kako bi išao na sport i rekreaciju, kako bi vodio svoje unučiće u šetnju da nije imao nas , udobne, lagane, obične krpene cipele?

Razgovor je postajao sve glasniji i žešći te je prerastao u pravu prepirku. Slušao njihovu prepirku mudri starčić i zamislio se:

–Koja od cipela ima pravo? Možda obje? Možda ni jedna?

Trebalo bi se zapitati tko im je i kakav im je bio vlasnik. Kamo i kako je u njima hodio? Možda je vlasnik skupocjenih cipela nesmiljeno gazio sve pred sobom? U elegantnoj cipeli izgledao je moćan, snažan, velik, značajan. Svi oko njega činili su mu se manje vrijedni. Nije bio svjestan činjenice da  veličina i vrijednost  čovjeka nije ni u kvaliteti ni u kvantiteti cipela već u plemenitosti i dobroti.

Krpene cipele na nogama drugoga čovjeka hodale su za svoga života svijetom smireno i zadovoljno. Nisu ni u jednom  trenutku požalile niti se posramile što nisu ni skupe, ni moderne, ni elegantne. Bile su to zadovoljne cipele jer ih je nosio čovjek  plemenita srca.

Služile su svojoj svrsi. Čuvale mu noge od hladnoće, štitile ih od trnja, kamenja, stakla i drugih opasnosti koje vrebaju bosonogog čovjeka. Pomogle su nogama da se osjećaju odmorno i udobno. Samo su one znale sve rupe na čovjekovim čarapama, ali to nisu nikome rekle. Bile su plemenite i dobre kao i čovjek koji ih je nosio.

Kakve god da su bile, oba para cipela skončala su na isti način, u oronuloj kanti za smeće. Razmišljale su malo o svom prijašnjem životu. Shvatile su da  nije više važno čije su bile i kako su nekada izgledale. Važno je da su ih nosile ljudske noge, važno je kako su svijetom hodile, kamo su išle, što su činile…

Činile su sve ono što im je odredila ljudska noga. Naravno, vođena čovjekovim umom! Poželjele su samo da se njihove nasljednice jednoga dana nađu na nogama mudrog i plemenitog čovjeka, a ne onoga koji će njima drobiti i gaziti sve što mu se nađe na putu.

Slušao  mudri starčić njihovo razmišljanje te otišao zadovoljan  onim što je čuo.

–Nekada ljudi mogu učiti od predmeta  koji ih okružuju pa makar to bilo i od starih odbačenih cipela …zaključio je i nastavio  ozarenoga lica svojim putem.