Sven Adam Ewin
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Da srce svoje razodjenem!
Umoran sam od poezije,
U koju blenem, blenem, blenem.
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Nek izližu se od upotrebe!
Umoran sam od poezije,
Koja ne kuži samu sebe.
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Nek budu kontra, protu, anti!
Umoran sam od poezije,
Kojom se bave dešifranti.
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Zaderi perom malo jače!
Umoran sam od poezije
Što nit’ se smije, niti plače.
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Nek iziđu iz kućnog mraka!
Umoran sam od poezije
U sto pedeset primjeraka.
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Bez semantičkih vratoloma!
Umoran sam od poezije
Protjerane iz svoga doma.
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Neka mi leže kraj uzglavlja.
Umoran sam od poezije,
Koja mi dah ne zaustavlja.
Napiši, stari, pjesmu-dvije,
Tako da obore me s nogu!
Jer umoran od poezije,
Ja više, dragi… to ne mogu.
.
(Iz zbirke „Zmijski car“)
<3