Sven Adam Ewin
Sve što je ljudsko, sve istine i laži,
Sve što dušu čovječju poji i hrani,
Sve to (i više), u stihovima traži,
Grčem rođenja – moj jezik zauzlani.
Svaka me pjesma svojim okusom liječi,
A on je sladak. A on je gorko čitak.
Od Prokrustovih kratkih i dugih riječi,
Ja pravim sebi ljekoviti napitak.
Pijem ga jutrom. I jako mi je stalo
Za udar misli da nađem pravu dozu.
Ali svejedno, pišući (malo pa malo),
Padnem u tešku verbalnu neurozu.
A to je stoga, što mene trajno kinji,
Svojom ljepotom, moj jezik materinji.