Tamburaschen Chor Wellebit 1902 gostovao u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici
tekst i foto: Sonja Breljak
Eto, učinio i stoljeće poslije, skoro anonimni Franjo Krznar, porijeklom iz Like, svoje ime često spominjano, u povijest hrvatske i njemačke kulture utkano. Osnovao naime, davne 1902. godine u Berlinu tamuraški orkestar imena Velebit …danas je to Wellebit … nabavio tamburaške instrumente i note iz Hrvatske i orkestru … kroz melodije, riječi, boje … udahnuo “hrvatsku dušu” kojom i danas odiše. Franjo …Franz Krznar umro u Berlinu od posljedica ranjavanja 1945. godine …a Welebit ostao do danas!
Gostovali netom prošle subotnje večeri njegovi današnji članovi …od kojih je nekima i otac i djed svirao ” Oj ti vilo Velebitia” i druge hrvatske napjeve …u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici.
Ma bili su oni tu još 1986. godine …ispripovjedao je predstavljajući ih predsjednik Zajednice Željko Matić … a potom nastala neka praznina pa ih ne bijaše među Hrvatima više od dvadeset godina.
Jedan kulturni događaj …Dani hrvatske kulture … od prije koju godinu u Muzeju europske kulture u Dahlemu, otkrio ih i približio Hrvatima ponovo. I u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici pojavili su se do sada još par puta. Uvijek na zadovoljstvo sviju. A nije ni čudo. S njima pjeva … kao jedna od vokalnih solistica …i Đurđa Brozičević koja je članica Zajednice. No, bit će tu još i u budućnosti prigoda čuti i vidjeti ih.
U svakoj prigodi, rado se i sami …preko voditelja Horsta Budea …”pohvale” kako su prošle godine iz Hrvatske od ministra kulture …sada već bivšega …Bože Biškupića …primili na dar, tri tamburaška instrumenta.
U Zajednici večer započeli Lijepom našom …nastavili s Oj ti vilo Velebita i Velebit kolom a potom …kako Horst Bude simpatično najavi … s Talazi na Jadranzkom moru … pa onda redom …repertoar Wellebita proteže se na preko 500 raznih melodija iz cijeloga svijeta. Užitak je slušati ih. I glas Đurđe Brozičević, svakako.
Za ugodnu večer pobrinula se Zajednica/obitelj Kordić/ priredivši i ukusnu večeru. Tome baš i nismo svjedočili ali na riječ vjerujemo … iz prostog razloga jer prema pravilima novinarskog posla, požurismo na drugi događaj …tako nam ukusni zalogaji uvijek izmaknu. Ipak …ono najvažnije …glazbu Wellebita ponesosmo u srcu. I nadu u skoro, viđenje i ponovno slušanje. Živjela glazba i radost koju pruža!